home > interwju > Dario Bukovski

kontakt | search |

Dario Bukovski

UVODNA NAPOMENA: Ovaj razgovor zamišljen je kao svojevrsna najawa suradnje DORF-a i SuperUha. S obzirom na to da je vođen imajući na umu upravo pojavljivanje Darievog filma na primoštenskoj verziji DORF-a, neka pitanja i odgovori čine se neprikladnim. To je zato što je Dario tek nakon intervjua saznao da će s filmom nastupiti samo u Vinkovcima, i to tek ugledavši raspored. Sve u svemu, film Florian na DORF-u će biti prikazan 24. kolovoza u Vinkovcima.

U ponedjeljak ujutro, 10. 7., našla sam se s Dariom Bukovskim na kavi da malo popričamo o nadolazećem DORF-u te filmu s kojim će tamo nastupiti. Pritom smo načeli mnogo bliskih tema, a donosim transkripciju razgovora za vrijeme upaljenog snimača.

Za početak, kak si? Šta ima novo, osim skorašnjeg DORF-a?
[smijeh] Pa evo… radim spot za neki njemački band. JaaRi se zovu. I to mi je kul. Snimam neke ljude kaj vježbaju na spravama na Jarunu. Onda od tog radim neki doku-spot. To već tjedan dana radim, svaki dan tražim neke malo ekscentričnije kadrove. I radim spot za Radost!, zagrebački band. I to je to. Čilam. Idem na Tajland u devetom mjesecu snimat sljedeći dokumentarac.



Aha, to sam čitala nešt da planiraš malo putovat i snimat…
Da, nekak mi je dosta. Dosta mi je ljudi i Hrvatske. [smijeh] I htel bih neki film, onak, o šumi i moru i… ničemu. Samo neki atmosferični film. Tak da Tajland mi je super došao. I tri tjedna idem tamo nekaj brijat po prašumi.

Znači, puno planova. Imam pitanja poslije neka za baš spotove, ali ići ću redom. Ovoga, kako ti se sviđa uopće to spajanje DORF-a sa SuperUhom: planiraš li posjetit što od bendova?
Pa kul, mislim, neću bit na DORF-u tak da neću to baš doživjet, moram radit. Al… mislim to je idealno, ko stvoreno jedno za drugo. Mislim, ruka ruku mije. I drago mi je da sam u toj konkurenciji jer nema baš puno u Hrvatskoj gdje možeš pokazat muzički film i tak da je to idealno mjesto za tak nešt.

Tebi se taj film tretira kao glazbeni zato što su ti dvoje od troje likova muzičari, jel'? Sad Romano je…
A dobro, on je sve živo. Kao glazba je nešt kaj ih jedino povezuje. Budući da nit znaju jedno za drugo, nit ima nekakva tema koja njih stavlja u nekakav ekvivalentni položaj. Oni dijele strast prema stvaranju i ne žele izgubiti svoj identitet.

A kak si ti… jesi prvo upoznao te ljude pa si došao na ideju za film ili si imao prvo ideju?
Imao sam ideju. Uvijek imam prvo ideju, onda tražim ljude koji odgovaraju toj ideji. Jer sve drugo je, pogotovo dokumentarac je… zalaziš u neku ekskluzivnost. Kao, sad ti si našao nekog fora i sad ćeš ti svijetu reći kak je on fora… to mi se ne radi. Više mi se radi neka tema, ono, u biti princip rada je kao da radim igrani film i onda tražim svoje glumce koje onda stavljam u te situacije, a oni… Oni su oni. Oni nisu režirani, radi se apsolutno etično prema njima, ne traži se od njih da budu nekaj drugo, nego ih se… captura u tom momentu u kojem su te godine. Snimali smo tri godine, montirao sam godinu dana. I svakog od njih sam stavil u jedan segment, u jedan životni segment. Recimo, jedan od likova je strast. Apsolutno nekakav početni zanos koji svatko od nas ima kad se krene s nečim bavit. I on uopće ne dvoji dal' bi trebao to radit, ne bi trebao to radit, on jednostavno to je. To je cijeli dan, svaki dan i ne zna gdje ga to vodi, on je apsolutno pun sebe i to prenosi na ljude oko sebe. On je jako inspirativan, ajmo reć. Onda drugi lik već je to prošao, prošle su te neke godine takvog načina života i on je malo umoran već od tog. Nije da je odustao il prestao, al jednostavno pokušava to racionalizirat, šta to njemu treba, kud to vodi i zašt on to uopće radi. I onda treći lik je nekakav čovjek navika, on više to ne radi iz nikakve strasti, on je jednostavno postao apsolutni majstor tog šta radi, ne mijenja se, ne traži neke nove izvedenice svog rada, nekakve nove inspiracije, on je jednostavno zadovoljan tim što je i svaki, apsolutno svaki dan radi, odlazi na tramvajsku stanicu i svira apsolutne iste pjesme i to radi u beskonačnost. I ta tri lika su mi ta tri fragmenta svakog stvaranja, kak imaš jedan uspon, pa jedan pad, pa opet uspon i tak ideš kroz život i nonstop tražiš te uspone da bi mogao naći sljedeći pad, da bi opet mogao naći uspon. To mi je bilo zanimljivo.

Kak si došao do njih? S Romanom i Denisom radio si još neke projekte…
Romano je moj prijatelj s kojim sam bio klaun. Imali smo zajedničke nastupe po kućama, kao kućni teatar. I s njim sam napravio gomilu spotova i sitnih nekih stvari, tak da jednostavno mi je… pasao mi je i vizualno, jer znam koje situacije mi može ponudit i znam da je to malo pomaknuto i ekscentrično, tak da mi film neće bit ravan. Denisa sam upoznao prije jedno pet godina i onda sam pratio tu cijelu scenu i radio par spotova za tu scenu. I on mi je bio prirodni odabir, stavlja naglasak na stihove koji nekak i govore o generaciji ljudi u Zagrebu, današnjoj. Film jednostavno postane širi od te teme. Ima jako melodioznu glazbu, bar ta koja je u filmu. A treći lik, jednostavno sam ga našao na cesti i bio mi je zanimljiv jer čovjek je apsolutno svaki dan isti i vidio sam kroz tri-četiri mjeseca da se tu ništa ne mijenja, da ću ja moć dobit apsolutno savršene kadrove kadgod. I da neću morat dugo s njim radit. Da ću bit sretan s tim šta je, da neću imat potrebe i to je to.

Kakav ti je bio pristup prema njemu, to me možda najviše zanima, s obzirom na to da si u film ušao s njim kao novom osobom. Kak ti je to bilo? Jel' ti je bio problem prić njemu? Reći šta želiš…
Ne, on je bio izuzetno susretljiv. On je samo zahtijevao da mu pržim CD-e jer nema pržilicu doma, a jako voli muziku, onda sam mu skidao te neke… klasiku i jazz. Ima jako čudan glazbeni ukus, miksa sve sa svim. Onda sve kaj svira su te neke… Mama Kukunka, Krist na žalu. [smijeh]

Jeste sad nastavili kontakt, kad ga vidiš, jel' pričate, jel' mu i dalje pržiš CD-e?
Pa ne, s nikim od likova se više baš ne družim. [smijeh] Nekak je to prirodno nakon tak intimnog dokumentarca jer ideš na apsolutno sve šta ti ljudi rade. I snima se po par sati. Jednostavno si im naporan nakon nekog vremena. [smijeh] I ne možeš više to dijelit, jer želiš neki odmor od snimanja, želiš opet normalno se nalazit s njima i radit stvari koje nemaju veze sa stvaranjem bilo čeg, uopće me ne zanima šta taj čovjek radi, dal' da ja nešt danas s njim radim, neg gušt bi mi bilo otić na kavu i pričat o nogometu il biljkama, svejedno. [smijeh] Mislim, dokumentarci su općenito takav žanr i prirodno je da se raziđeš s ljudima nakon i prirodno je da se ljudima to možda i u potpunosti ne svidi, jer se oni cijelo vrijeme trude projicirat na jedan način, a ti cijelo vrijeme pokušavaš ispričat svoju priču koja nužno nije najbolje u komercijalnom smislu za njih, ali je najbolja za film. I onda tu tražiš neku etiku, kak to napravit za obje strane da je dobro, da nije ljigavo, a da opet nudi nekaj za čovjeka koji nema pojma o tim ljudima.

To je po meni… to sam ti baš htjela reći, to pitanje etike, kako ti zapravo kad ulaziš s nekim tak, i sam si reko, u intiman dokumentarac, zapravo i u njihovu osobnost. Koliko ostaje na tebi osjećaj da si im nešto dužan možda vratit u nekom obliku nekog odnosa? Možda se meni čini…
Imaš pravo, uvijek netko traži nešt od tebe i ti tražiš nešt od njega zato ste u tom zajedničkom odnosu, nije to nikad jednostrano, ako je jednostrano onda obično plaćaš te ljude, što u dokumentarcu nema nikakvog smisla, onda gubiš sve i to se obično radi s nekim zvijezdama il… Neš kaj znaš da možeš prodat jako lagano. Pa konkretno ne znam. Naš odnos je bio prirodan za vrijeme snimanja. Ja sam se osjećo dužno im…

Pržit CD-e [smijeh].
Pa da, ono, pržit CD-e, radit spotove, Denisu sam 5-6 ili event-videa ili nekakve baš spotove konkretno napravil od kojih je on imao konkretnu korist. A Romano isto tako, klaun. Nisu oni sad baš niš ne dobili, sad kak su oni to iskoristili je na njima. Al ja se ne osjećam kao da sam ih iskoristil.

Dobro, znači film ti je na dosta inozemnih festivala bio, vidjela sam, osvojio si nagradu i u Indiji, jel' tako?
Da, osvojio sam jedan indijski festival za režiju i najbolji film. Nagrade u Rumunjskoj, Hrvatskoj, Danima hrvatskog filma… Nije sad to nekaj kaj bi nabrajao.

Ma ne, zanima me, mislim to uvijek pitaju pa pitat ću i ja, jel' ima neke razlike između inozemne i domaće publike? Kritike?
Ma gle, ja sam bio samo u Amsterdamu. Kritiku nisam dobio još ni jednu, ovo mi je prvi intervju za film. [smijeh] I to mi je malo žao. Nemrem reć da sam nešt očekivao, al u biti film je o aktualnoj temi jedne izgubljene generacije koja se nonstop traži, jako je aktualan i jako je hrvatski. Jednostavno teško je doć do nekakvog pressa oko toga. Nikog ne zanima jednostavno, svi vole više senzacionalnije filmove.

Ajde, baš mi je drago onda da si pristao na intervju. Da, reko si da si bio samo u Amsterdamu, to si krenuo pričat? Znači, tamo si baš vidio... bio si na projekciji svog filma?
Da.

Jel' bilo pitanja publike?
Je, imali smo cijeli Q&A nakon i ljudi su pitali, trajalo je to dobrih pol sata. Tam je totalno drukčija kultura, tu većinom ljudi šute i raziđu se i onda prek društvenih mreža tek dođeš do nekih komentara nakon dva tjedna. Tam je komunikacija direktna i odmah znaš kaj si napravio, kaj ne valja, na kaj ljudi reagiraju. Tak da to mi je nekako prirodno jer to je moj nastup, ja nisam muzičar koji odmah dobije pljesak, nego ja zavisim od komentara, i da bi znao kaj sam napravil, kak možda sljedeći film koncipirat, onda mi je najgora ta šutnja kad u biti film se prikaže i ljudi se raziđu.

Jesu na DHF-u bila pitanja publike?
Ne.

Nije bilo te kategorije?
Ne. Interakciju u Hrvatskoj nisam još doživio osobno.

Bila sam na par filmova kad su bili autori prisutni pa se moglo autore pitat… Obično ili šute ili kad jedan krene, onda krenu svi.
Da, a dobro, vjerojatno ovisi o filmu. Tu je bilo kao izvedu autora prije projekcije i to je sve. Mislim, kaj, nitko ne zna tko si ti, nitko ne zna koji ti je film, kaj će te sad pitat? Tak da malo je to čudno, al DORF je super kaj se tog tiče, to im šalješ, uvijek izvedu ljude, autore van, s njima pričaju, onda je to malo čovječnije.

Za glazbene spotove koliko ti je bitno da ti se glazbeni izvođač svidi, da ti se svidi ta glazba? Ili je to neki čisti posao?
Ne, nije, imam ja čisti posao i taj posao, to je totalno za novce [smijeh], ovaj, montiram nekakve aute i te neke stvari koje me uopće ne zanimaju, a ono kaj me zanima jednostavno si uzmem dva tjedna, nađem se s ljudima, napravim konkretan scenarij, glumačke probe, nekak uvijek nastojim da je ljudski odnos oko toga. To mi je baš gušt radit.

Šta bi se dogodilo da ti netko pošalje pjesmu za spot, a tebi ne sjedne? Onda ju moraš preslušavat puno puta da sjedne ili?
Pa ne, ja nikad ne odbijam čovjeka. Većinom kad je tak se ni ne složimo do kraja, ne zato kaj ih ja odbijem, nego ja napravim neku ideju koja onda njima nije nekaj, i tu onda obadvoje skužimo da jednostavno nismo jedno za drugo. Mislim, ne dobivam ja sad to na traci da mogu od tog živjet, to je moj hobi. Iz tog crpim ideju za sljedeće dugotrajne dokumentarce. Jedan spot napraviš u tjedan-dva, nije to sad nekaj da se vežeš.

Htjela sam te pitat imaš možda nekog glazbenika za kojeg bi htio radit spot?
Da, Alex Cameron. To mi je osobna želja. Lik mi je vanserijski performer. Volim u biti ljude koji više rade atmosferičnu glazbu neg neke lirikse, to mi je nekak prirodnija sad stvar, sad sam u toj fazi da mi je više dosta riječi, dosta mi je reagiranja na riječi. Više kao hoću prenijeti kak se neka glazba osjeti kad ju slušaš. Jer ovi svi drugi stilovi su mi prenametljivi trenutačno. Možda zato kaj sam radil jako… ovaj film je jako baziran na riječima, nonstop netko priča, nema nikakvog odmora. I sad mi je to… čisto opet taj neki down.



Uz te kratke filmove što si radio, spotove, pogledala sam onaj tvoj dokumentarac s bakom. Pa mi se čini zapravo, sudeći zapravo prema svemu što radiš, da se ne ograničavaš na neke teme, možda ni na žanr. Imaš nešto od toga što više voliš raditi? To ovisi o tvojoj fazi života, koliko sad shvaćam?
Ja uvijek volim te baš autorske stvari, a to su samo ta dva dokumentarca za sad. To je uvijek refleksija mene u tom trenu i volim se bavit ljudskim ulogama, znači, kak si netko nametne neku ulogu. On je sad nešto i onda kroz neki period vremena on postane nešto drugo. Prvi film se radi, znači taj "Tamo gdje živi Nada" , o osobi koja je izgubila svoju ulogu i meni je to užasan problem jer onda je ne znam što da radim s tom osobom, kak u interakciju s njom doć? I zanimalo me da li ta osoba ima problem s time što je izgubila ulogu ili možda ja samo brijem da je ona izgubila. A ovaj drugi film je o ljudima koji svoju ulogu mijenjaju kroz period života da bi uspjeli preživjet, da bi ostali normalni sami sa sobom. Znači, to je opet neki tranzitorni film. I ne znam sad treći će isto bit na tu foru. Užasno mi je to zanimljivo, kak jedna osoba koja si sad, a za dvije godine si možeš opravdat da radiš u nekoj banci il negdje i apsolutno stajat iza te odluke. To mi je baš zanimljivo. Prije sam bježao od toga. Ak se baviš, ne znam, sa spotovima, ne do bog da radiš neš komercijalno, moraš ono totalno jest čavle i radit te neke s mobitelima snimke, to mora bit sirovo, pure i tak nekak ideš kroz život i onda jednostavno želiš koristit sve oblike, mijenjati se i u biti najzabavnije je kad radiš sa svima i skužiš do kud možeš ić. To mi je uvijek fun.

Ja mislim da si zapravo odgovorio na sva pitanja što sam te namjeravala pitati. Samo za kraj, ovako malo suprotno pitanje, kak si uopće počeo bavit se filmom?
Radio sam trash filmove. Prvi film mi je "Kad bi muda birala", ja sjedim gol na biciklu i reklama za siceve Limex, kao "kad bi muda birala". [smijeh] I onda nakon tog je išao "Šerif Savske", to je neki šerif koji puca. Na Savskoj je dvoboj, onda pucamo jedan na drugog, dva šerifa pucaju u 12 sati, al ne pucaju metke, nego pucaju tramvaje. Ja pucam 17-icu, on puca 14-icu. Te bizarne trash stvari, to mi je užasno bilo fora. I onda sam radio putujuće kazalište. Napravil sam nekakvu bačvu na kotačima i pokretni ormar kao nekakvu pozornicu iz koje bih ja, ja bi unutra sjedio i pričao nekakve bajke i frend me vozio kroz Zagreb, to je bilo baš putujuće kao kazalište i trajalo je godinu dana. Nakon toga sam radio Bum Badnjak, to je doček Nove godine za prosjake ispod mosta kod Močvare. Kao dnevna soba, rekreirana ispod mosta, stolci i bačve koje gore, tak nekaj, ono totalno bolesne stvari. Užasno me prije… prije sam bil kao taj neki organizator više, tipa kao ajmo radit široko, ajmo uključit hrpu ljudi i tu sam se jako potrošio i bio sam doslovno underground i nisam mogao nikog privući. Onda sam jednostavno odlučio radit film jer je to trajni proces di ne možeš nešt stvorit kaj vrijedi brzo i uzeo sam samo jednu osobu za početak, svoju curu. Ona je bila scenarist, ja sam bil snimatelj i sve drugo. I tak smo kao mali tim počeli prvo radit za Tvornicu kulture, promotivne videe, svaki tjedan, najavili smo bend kroz bizarni video i to se zarolalo i onda smo prirodno došli do prvog filma i sad mi je super radit u jako malom timu koji je samo moj i to mi je gušt, da se energija ne rasipa, ajmo reć. A ne nosit cijeli teret sam pa da molim boga da netko to vidi… Ne znam, film je lijepa magija. Lijepa iluzija. Misliš da radiš nešt bitno, tih tri godine i onda skužiš da ovaj… [smijeh] da možda i nije to tak.

Posebno za dokumentarni koji ima možda jaču snagu stvarnosti nego igrani, ali i ovisi ti, i sam si reko da ti želiš nešto od tog filma, a onaj koje snimaš žele nešto drugo, znači ipak je i dokumentarni u neku ruku igrani, možeš puno toga sam…
Da, volim stvarno to spojit. Premda ne možeš, mislim tehnički jednostavno to uvijek izgleda lošije, vidiš da je dokumentarac, treskavo i milijun lokacija il svjetlo nije konzistentno, naravno da će uvijek to zgledat tak. Al volim kroz montažu dobit osjećaj igranog filma, to mi je užasno fora. Taj neki spotovski feel ubacit unutra, da ne mora kadar trajat pet minuta i ne mora bit neka konkretna radnja i ne mora bit da netko plače u kadru i da se tu nešt dramatično dešava da bi to bilo onda relevantno za dokumentarac, neg više ono poetična slika tih ljudi u tom vremenu. Samo izbacit van, ak netko reagira super, ak ne, opet meni… super.

To bi bilo to. Hvala. Ako ti misliš da sam nešto trebala pitat vezano za film…
A ne znam.

Što si očekivao od pitanja? [smijeh]
Pa nisam ništ očekivao. [smijeh] Pa ne znam kaj bi ti mogao reć.
Taj Florian… ja općenito volim ovo što radim u tim event reportovima u svojoj produkciji. Kad odem na neki koncert i onda od random kadrova napravim kak je taj koncert zvučao. Kak je tam bilo. A ne ono kao total benda, evo svirali su tu stvar, pa malo rokaju po gitari, neg više neki ono atmosferični kadrovi, kak sam ja doživio taj koncert, kao nekakva pisana recenzija, al ispričana isključivo vizualno i kol'ko traje da traje, to volim radit. I onda taj Florian sam htio koncipirat… Kad gledaš neki film, kol'ko se realno ti sjećaš kadrova, kol'ko realno se sjećaš priče. Bilo koji film u biti možeš prepričat: i onda su oni ušli tu, i onda je bilo ovo, onak jedno 5-6 slika ti se vrti u glavi koje su ti najjače bile, nekakav ono quote možda fora, dva-tri poljupca il štagod. Al to je sukus od 30-40 kadrova, ne? U biti nije bitno kak su oni sastavljeni i koju emociju prenose, onda mi je bilo bitno napravit film koji je u biti random poredak kadrova, al ima jak taj tekst koji ga veže, koji ti možeš pratit, a slike ti možda ono samo, čim ih vidiš ih zaboraviš automatski… Jer dokumentarci u biti imaju jako puno prolaznih kadrova, koji su servisni, koji samo služe… netko hoda cestom.

Prijelazi.
Da, neki prijelazi, čisto da se dođe do sljedeće dokumentarne situacije. Meni je to bilo totalno redundantno, ja sam htio stavit puno lijepih kadrova, onda taj neki lijepi kadar koji je i simboličan uvijek u tom filmu, ti dobiješ za te riječi koje su u tom trenu da ti ostane, da se jednostavno zalijepe za tebe i onda kad je neka čaša iza, neki pas i tad se priča o nečemu da je to ta tvoja slika ugravirana u tebe, i znam da nije isto film pamtljiv u cijelosti, al to mi je bilo bitnije od nekakvih ono bezveznih kadrova koji ti onda neće ostat ko neki poster u glavi: "Aha, Florian, to je taj kadar." To mi je bilo užasno bitno napravit.

Zato je poster… nije jedan lik, nego…
Da, da. Tri uloge. Tri maske.
[  ]

kata.strofa // 14/07/2017

Share    

> interwju [last wanz]

cover: Simon Bonney (Crime and the City Solution)

Simon Bonney (Crime and the City Solution)

| 30/11/2023 | pedja |

>> opširnije


cover: ZMAJ ORKO STAR: Još ne razmišljamo o novom albumu

ZMAJ ORKO STAR: Još ne razmišljamo o novom albumu

| 21/11/2023 | horvi |

>> opširnije


cover: GORAN POLAK: 'Šarlo je kriv za sve'.

GORAN POLAK: 'Šarlo je kriv za sve'.

| 17/09/2023 | horvi |

>> opširnije


cover: DONKEY HOT - 'mi smo rock'n'roll bend'

DONKEY HOT - 'mi smo rock'n'roll bend'

| 04/02/2023 | horvi |

>> opširnije


cover: Ben Ward (ORANGE GOBILN)

Ben Ward (ORANGE GOBILN)

| 30/01/2023 | terapija |

>> opširnije


> chek us aut!
> izdvojeno
Awards & festivals:
Best documentary and Best director @ Smita Patil Documentary and Short Film Festival 2016, India
Award for ethics and human rights @ 26th Dani hrvatskog filma, Zagreb, Croatia, 2017.
Special jury award @ Short to the Point festival 2017, Romania
Special jury award @ 14. Međunarodni EFF Srce Slavonije, Đakovo, Croatia, 2017 (Official selection)
Festival dokumentarnog filma DORF 2017. (Official selection)
5th Poezika film festival 2017, Novi Sad, Serbia ( Official selection )
THE EARTH DAY FILM FESTIVAL 2017 (Official Selection, San Francisco, USA)
10th SCENECS INTERNATIONAL DEBUT FILM FESTIVAL 2017 (Official Selection, Hilversum, Netherlands)
Official selection 33rd Sarajevska zima 2017, Sarajevo, Bosnia&Herzegovina
Official selection 13th Akbank Short Film Festival 2017, Istanbul, Turkey
Official selection 6th Colortape International Film Festival 2016, Australia
Official selection Mediterranean Film Festival Cannes 2016, France
Official selection Madurai Film Festival 2016, India
1st CHHATRAPATI SHIVAJI INT'L FILM FESTIVAL (Official Selection, India)
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*