Branimira sam upoznao u KSET-u kad je sa svojim trijom Nebo Roza nastupio kao predgrupa Svemiru na onom prekinutom koncertu. U kratkom razgovoru koji smo vodili za šankom (a gdje drugdje?!?) ostavio mi je dojam zanesenjaka koji itekako gušta u glazbi koju stvara i ne opterećuje se do kojeg broja ljudi će ta glazba stići. Njegova neposrednost i iskrenost prisutna je i u ovom razgovoru u kojem ga malo bolje upoznajemo.

Branimire pozdrav, kako pošteno predstaviti Nebo Roza.
Koncept Neba u meni se stalno mijenja, kao i pogled na sebe kao osobu. Često uzimam različite "uloge" u svojoj glavi. Jednako često mijenjam glazbu koju želim proizvoditi i svirati.
Nebo Roza je trenutno ipak najlakše nazvati kantautorskim projektom. Pod ovim imenom sam počeo svirati 2015. Glazba koju radim je raznovrsna, stilski šarena. Neka nit ipak drži sve te pjesme i stilove na okupu. Može biti da se ta nit zove Osobnost Branimira Norca :)

Koliko znam, u neprofesionalne glazbene vode si krenuo samostalno, s akustičnom gitarom, bez pratećeg benda. Koliko je teško ili lagano bilo oformiti bend. Kako gledaš sebe s tih početaka i danas, te kakva je situacija s trenutnom formacijom benda, tko sve čini Nebo Roza?
Istina. Moj prvi koncert u Klub!u je bio potpuno ogoljen i samostalan. Samo ja i gitara. Bilo je čudno taj prvi put izaći pred publiku, iznijeti svoje misli i osjećaje toliko direktno. Vjerojatno bi bio potpuno jednak osjećaj doći na pozornicu i bez gitare, bez pjesme i svima ispričati svoju čitavu povijest. Kasnije, kad su mi se pridružili Tomislav Kreš (truba) i Hrvoje Pandžić (metalofon,gitara) cijela priča s izvođenjem je postala puno lakša, zvuk širi. Na koncertima u Dalmaciji uz mene je uvijek bio moj brat Mislav na sopran saksofonu, tako da sam imao dvije varijante zvuka, sjevernu i južnu.
Zadnjih tri tjedna sviram prilično drugačiju glazbu s potpuno novim bendom. Cijela priča oko full benda mi je bila u glavi valjda od osnovne škole, a sadašnja realizacija se dogodila potpuno slučajno. Dakle, moj bivši bend Darkvud me početkom veljače zvao da im budem predgrupa na koncertu u Tvornici. Znali su da sam u to vrijeme svirao u trio formaciji i pretpostavili da sviram u postavi bas-bubanj-gitara. Nakon što smo sve dogovorili shvatili su da je moja postava-gitara-truba-metalofon. Bilo je jako smiješno. S obzirom na to da mi je uvijek bio san svirati s cijelim bendom i da sam se osjećao malko kriv za nesporazum, odlučio sam sastaviti bend i spremiti koncert s potpuno novim ljudima, pjesmama i zvukom u tri tjedna. Za ovaj luđački pothvat trebao sam adekvatne luđake. Hrca je ostao uz mene, a Kreš otpao zbog prije dogovorenih obaveza. Ja sam odlučio zaigrati ulogu ritam gitarista, pjevača ali i klarinetista/saksofonista jer je trebalo popuniti dionice trube. Na bubanj je došao Matko Boršić (Svemir), a na bas Karlo Cmrk (Letarg). Obojica su totalni luđaci, veliki glazbenici i radoholičari. Jako mi je drago svirati s njima i osjetiti energiju novog Neba.
S bendovima je kao i s vezama. Nije teško oformiti bend. Meni je trebalo par dana. Teško je zadržati bend. Pravi trud i borba tek počinju, a za ove ljude se isplati boriti.
Da se razumijemo, ne mislim odbaciti stari akustični zvuk pa tako ni staru postavu. Postava gitara-truba-metalofon će još svirati. Trenutno Nebo zamišljam kao kazalište s više predstava. Kad je atmosfera akustična sviram akustične pjesme s akustičnom postavom. Ako vam treba psihodelična ljubav dolazim s cijelim bendom. Cijeli život se igram žanrovima i atmosferama. Volio bih tako i nastaviti. Kad sam te gledao u KSET-u gdje si svirao prije Svemira na onom prekinutom koncertu, prva asocijacija na tvoju glazbu bila mi je grupa Haustor. Koji su tvoji glazbeni uzori i kako opisati tvoju glazbu?
Kad sam bio teenager imao sam uzore. Jedan od njih je bio i Darko Rundek, zapravo Haustor iz perioda Trećeg svijeta. Sad se više smatram sakupljačem. Ja sam glazbeni kolekcionar čudnog, novog i iskrenog. Glazbu koju čujem skladištim u glavi, izrežem na sitne komadiće, promiješam i sve umočim u svoje osjećaje, misli, situacije i stavove. Svaku riječ koju izgovaramo čuli smo od nekoga. Svaku glazbenu misao koju skladam čuo sam od nekog… samo ne u tom kontekstu. Akordi, progresije i instrumentacije postoje od prije. Mi ih podsvjesno uzimamo kao građevni materijal za svoj original. U mom glazbenom svijetu najveće su veličine J.S. Bach ako pričamo o klasici i Beatlesi ako pričamo o popu. A ostale je nezahvalno nabrajati s obzirom na to da sam preslušao više-manje sve na što sam ikad mogao naići.

Tekstualno gledano, u svojim pjesmama najviše slaviš ljubav. Koliko je teško pisati ljubavne pjesma, a da se izbjegne jeftina patetika?
Ako pišeš ljubavnu pjesmu važno je pisati s iskrenim motivom. Ja sam svoje pjesme, za razliku od nekih, pisao pravim osobama u pravim situacijama. Mislim da se ta iskrenost uvijek čuje. Jeftinu patetiku u pjesmama je najlakše izbjeći izbjegavajući jeftinu patetiku u životu. Jeftini patetični likovi pišu jeftine patetične pjesme.

Koliko pjesama je trenutno u repertoaru i kad se može očekivati neki službeni zapis?
S novim Nebom trenutno sviram 6 pjesama od kojih ste 4 mogli čuti na prijašnjim koncertima, ali u potpuno drugačijim i neprepoznatljivim aranžmanima. Posebno me zabavlja još neimenovana pjesma kojom otvaram koncert u Tvornici i koja stilski doseže i do jazza/prog rocka.
Trenutno snimam akustični album na kojem bi se trebalo naći 8 ili 9 pjesama. Prvi singl bi trebao izići tijekom travnja, a album do ljeta ako me u tom pothvatu ne spriječe Ljudi Koji Se Razumiju U Stvari, koji kažu da je izdavanje ljetnog albuma medijsko samoubojstvo.



Koliko si zadovoljan svojim koncertnim nastupima i koji koncert ti je ostao najviše u sjećanju?
Nastupanje je vještina koja se uči i mislim da nikad neću biti potpuno zadovoljan s razinom izvođenja. Nakon svakog koncerta se osjećam istrošeno, ali sretno. Jutro nakon već počinje analiza učinjenog. Trenutno mi je najdraži koncert u Ksetu 2015-te u sklopu programa Čuješ.

A kako stojiš s glazbenim portalima i pojavljivanjem na njima?
Slabo. Ali radim bitne korake, kao na primjer ovaj.

Moramo spomenuti i bend Darkvud u kojem si svirao i s kojim ćeš dijeliti pozornicu ovog petka u Tvornici. Kako je došlo do prekida suradnje između tebe i Darkvuda?
Darkvud je moj prvi bend u kojem sam počeo svirati kao četrnaestogodišnjak. Tog perioda se vrlo rado sjećam jer je bio neopterećen i obilježen nesputanom kreativnošću. Cijelu srednju školu sam proveo uz Darkvud. Svirao sam gitaru i bio koautor dobrog dijela pjesama. Čak i na njihovom novom albumu ima dijela mene i ja sam zbog toga izuzetno ponosan. Godine 2011-te sam upisao Muzičku akademiju u Zagrebu, a momci su ostali u Sinju. Suradnja je zbog udaljenosti bila otežana a oni su htjeli i dalje napredovati, pa smo se dogovorili da odem i ostavim mjesta nekom drugom.

Za bendove iz Sinja, uostalom otkud i ti dolaziš, mi se čini da ih krasi velika upornost. Slažeš li se?
M.O.R.T. krasi velika upornost. Zbog toga su otišli toliko daleko i u njih bi se trebalo ugledati. Ostale izvlači ljubav prema glazbi i ogromna količina talenta. Žao mi je što Sinjski bendovi nisu ni upola pretenciozni kao Zagrebački. Imam dojam da svi Zagrebački bendovi misle da su najbolji na svijetu. U Sinju je sasvim suprotno. Nitko nije zapravo svjestan koliko je dobar…a onda i nema potrebu to toliko militantno nametati drugima, pa drugi jako teško dolaze do njihove glazbe.

Koliko je teže nekom iz manjeg mjesta uspjeti u Zagrebu i koliko je Zagreb uopće potreban za uspjeh nekom bendu?
Zagreb je dvosjekli mač. Manje mjesto ti pruža nesputanost koji ti nudi nepretenciozan pristup. Bend u manjem mjestu se uspije kreativno razviti u miru prije no eventualno izađe pred širu publiku. U manjem mjestu je lakše skupiti pravu publiku koja će te pratiti, dolaziti na koncerte i slušati kući , jer ste na kraju krajeva svi jedna velika ekipa. Problemi dolaze kad trebaš taj svoj rad prezentirati nekome, ili ne daj Bože doći do portala i kritika. Tad udaljenost od Zagreba počne predstavljati problem. Zbog toga su ljudi iz mjesta poput Koprivnice najviše prosperirali. Bili su dovoljno blizu a dovoljno daleko.

Pojavljuješ kao suradnik drugim glazbenicima. S kime si sve surađivao i surađuješ?
Surađivao sam s Denisom Katanecom u njegovoj Klinici ali i s Radosti, Seineom i Mikijem Solusom.

Osim gitare, primijetio sam da sviraš i klavir i klarinet. S koliko uopće instrumenata barataš?
Ne znam. Razne instrumente sviram na raznim razinama. Klarinet je jedini instrument za koji se usudim reći da ga sviram. Na klarinetu mogu odsvirati većinu onoga što zamislim u istom tom trenutku…čak i dobar dio onoga što zamisle drugi :) Na gitari sam razvio svoj stil pa se neupućenom može činiti da sam solidan gitarist iako je takva konstatacija daleko od istine. Saksofon znam svirati jer je jako sličan klarinetu, ali me nikad nije jako privlačio. Ostale instrumente znam svirati po malo, kao što ljudi znaju reći par fraza na nekim jezicima. Što više jezika znaš lakše naučiš nove, isto je i s instrumentima.



Osim benda Nebo Roza, tvoj glazbeni put profesionalno je vezan uz klasičnu glazbu. Koliko je teško furati ta dva različita kolosijeka?
Teško je ali i zabavno. Treba iskoristiti sasvim druge dijelove sebe. Trenutno balansiram Nebo, posao profesora i vježbanje klarineta. Na kraju dana se osjećam kao umorni triatlonac. Većinom kao zadovoljni umorni triatlonac.

jura // 28/02/2017