Gledajući ovako posloženu listu, 2014. mi izgleda kao odlična godina. Opet se moram ograditi od pretencioznog naslova i napomenuti da je ovo pogled iz moje perspektive, ovo su albumi koje sam najviše vrtio na slušalicama za trčanja Jarunom. Jasno je u kojem smjeru se fokusira moja muzička znatiželja pa tako mogu bez srama priznati da se više ne obazirem na pomodne trendove, recimo
Future Islands sam poslušao jednom, FKA Twigs niti toliko, ali bez obzira na to još uvijek malo podozrivo gledam čista country imena kojima me Ivan fila. Slušao sam tako recimo dosta
Roberta Ellisa ili
Sturgilla Simpsona, ali ih i dalje odvajam u posebnu ladicu teškog countryja.
I ova godina bila je uglavnom puna razočaranja vezano za albume koje sam napeto iščekivao, poput ispraznih
The Hold Steady, ravnih
Drive-by Truckers ili nickelbackastih
Gaslighta. Moji dugogodišnji favoriti
The Felice Brothers vratili su se u Appalachian brda nakon potucanja po drugim timovima, ali nažalost sada zvuče blijedo u usporedbi s nekim albumima na ovoj listi.
Lista je koncipirana isto kao i prošlogodišnja, po mjesecima u kojem je pojedini album dominirao.
Siječanj > Doug Paisley - Strong Feelings
Godinu je otvorilo nekoliko sjajnih albuma tradicionalne Amerikane. Nakon sedam godina pauze pojavila se
Rosanne Cash i nadahnuto opjevala američki Jug, ali ovdje u siječnju na naslovnicu mora zasjesti Doug Paisley, možda time preobratim kojeg čitatelja na iznimnu muziku koju stvara ovaj Kanađanin.
Doug Paisley je nomad koji na koncerte stiže s akustičnom gitarom na leđima, nikada taj pratećeg takta nije zatražio. Ako mislite: evo još jednog kantautora koji nešto prebire po gitari i recitira bez melodije, reći ću da njegovi koncerti i tehnika sviranja gitare spada u muzički najljepše trenutke koje sam vidio zadnjih godina. Na Strong Feelings aranžmani pomalo odvlače ugođaj u smjeru salonskog countryja, ali to nimalo ne smeta da album bude jedan od vrhunaca ove godine.
Veljača > Young Rebel Set - Crocodile
Nova imena često otkrivam preko festivala. Ali ne na blef na samom festivalu, nego mjesecima ranije, kako festival objavljuje lineup, tako ja preslušavam albume i slažem svoj prolaz kroz satnicu festivala. Ovo proljeće put me odnio na
Stockton Calling festival koji okuplja lokalne bendove iz sjeverne Engleske pa sam tako naišao na Young Rebel Set. Na prvo slušanje simpatičan bend s nekoliko radiofoničnih hitova. Na drugo slušanje puno više od toga. Pisao sam o njima i Crocodile albumu
u postu iz Stocktona pa ću samo ponoviti kako se nadam da ću jednog dana moći reći kako sam gledao veliki bend u njihovim počecima kod trijumfa na domaćem terenu.
Ožujak > Catrin Finch and Seckou Keita - Clychau Dibon
Gledao sam ih ovo ljeto na Womad festivalu, ali ovo nije festivalsko otkriće poput Young Rebel Seta. Na njih sam naletio prije objave festivalskog lineupa, vjerojatno na nekoj world music preporuci najboljih ostvarenja prethodne godine. Zahvaljujući
Womadu, najrazvikanijem svjetskom world music festivalu, ove godine sam zagrabio dublje u veliko bogatstvo glazbe koja dolazi s afričkog kontinenta pa ću od tamo izdvojiti ovu iznimnu kolaboraciju.
Catrin Finch je velška harfistica,
Seckou Keita je senegalski majstor kore, poznato world/jazz ime čije sam albume s jazz triom krenuo opsesivno nabavljati u ožujku. Kora je instrument iz Zapadne Afrike, od klasičnog instrumentarija najbliži upravo harfi. A ovdje izvučeni album je dokaz da harfa ne služi isključivo za prizivanje žaba u Maxmagnusu i da ne kažem za što na Cohenovim koncertima.
Travanj > Natalie Merchant - Natalie Merchant
Poslušati novi album Natalie Merchant u 2014. godini zvuči vjerojatno jednako besmisleno kao i poslušati novog
Morrisseya? A onda ga jednom zavrtite i shvatite da imate jedan od albuma godine. Mislim na Natalie, s Morrisseyem nisam probao. Njena izvedba nikad nije bila upitna, ali na njenim samostalnim albumima iz devedesetih nešto je nedostajalo. I onda, nakon 13 godina pauze bez originalnog materijala, Natalie izbacuje ovakvu ljepotu. Asociralo me ovo na događaj iz sredine devedesetih kada je neki doajen tipa
Leskovar ili
Dragaš, nisam siguran koji od njih, od sve sile nove i uzbudljive muzike te godine na vrh svoje godišnje liste izvukao
Van Morrison "B sides" kolekciju. Jadan čovjek, mislio sam tada, ništa on ne razumije muziku. Kada danas pogledam unazad i izvučem albume iz te recimo 1995. godine, nisam daleko od odluke da priznam kako je bio u pravu s Van Morrisonom.
Svibanj > The Delines - Colfax Avenue
Colfax Avenue simbol je istočnog Denvera, ovjekovječen u literaturi Neala Cassadyja. Delines je
Richmond Fontaine, gdje je Willy Vlautin napokon shvatio da vokalni izražaj nije njegova najbolja strana pa ovdje tu ulogu preuzima njihov povremeni back vokal, Amy Boone iz Texasa. Ali kako preuzima. Njen prvi angažman kao frontmena nakon još u devedesetima ugašenog austinskog country benda The Damnations. Amy je u srednjim četrdesetima, ako ćemo vjerovati stihovima albuma, zasjala u stilu nove Beth Gibbons. Na Willy Vlautin priče s Midwest ugođajem. Nikad bolji Richmond Fontaine album, bez obzira što nije snimljen pod Richmond Fontaine imenom.
Lipanj > Delta Spirit - Into the Wide, Afghan Whigs - Do to the Beast, Hamilton Leithauser - Black Hours
Ovdje je prvotno bio
The War On Drugs, ali sada to više nema smisla nakon svih ovih godišnjih lista koje ih obavezno stavljaju unutar prva dva mjesta. Pretjerali su. Kako je lipanj bio mjesec gdje sam imao dva tjedna sam sa sobom, dakle vremena za puno toga preslušati, izvukao sam tri albuma koje se sjećam da sam stalno vrtio na putovanju. Podcijenjeni Delta Spirit s energičnim pulsirajućim basom, izvrnutu verziju Sinatre Hamiltona Leithausera te iznova okupljene heroje The Afghan Whigse, album koji možda ne sjeda na prvu, ali odmah bez straha znate da samo treba biti uporan.
Srpanj > John Fullbright - Songs
John Fullbright je momak u ranim dvadesetima, iz neke zabiti u Oklahomi. Ovo mu je drugi album, a ja ga pratim od lani kada me je oduševio s inspirativnim nastupom na
Calgary Folk festivalu. Preslušao sam puno kantautorskih albuma ove godine, shvatili ste već da je to bio i ostao dominantni žanr u mojoj slušaoni, ali ovakvi albumi ne pojavljuju se često. Izvući ću paralelu s mladosti Johna Fullbrighta pa napisati da je u tim godinama Neil Young snimio After the Gold Rush, a Van Morrison Astral Weeks te da Songs može u istu rečenicu s njima.
Kolovoz > Matthew Ryan - Boxers
Otkriće Matthew Ryana ove godine ravno je recimo onog
Rockyja Votolatoa pred par godina, osim sjajnog novog albuma tu se otvara i desetgodišnji opus vrijednog kantautora. A ovdje uvršteni Boxer sve otkriva na prvih par taktova odlične uvodne naslovne pjesme. Ovo je album koji već dugi niz godina čekam od Gaslighta. Matthew Ryan je snimio svoj Born to run.
Rujan > Dan Michaelson and The Coastguards - Distance
Nedavno je Bilanda napisala da želi zagrepsti duboko ispod površine engleske scene, ali Twitter je nažalost u pretrazi već izgubio taj lijepi tvit pa ga moram rekonstruirati iz sjećanja. Možda je Dan Michaelson taj odgovor koji je donedavno ležao u muljevitom dnu, mada mi se čini da ove godine zasluženo postaje poznato ime. Album koji po svim mjerilima zaslužuje biti u godišnjoj listi, album kakav razvikani
Bill Callahan nije u stanju snimiti.
Listopad > Lucinda Williams - Down Where the Spirit Meets the Bone
Lucinda je ogledni primjerak imena kojeg će euforični poklonici countryja poput
Nicka Hornbyja ili
Ante Tomića uvijek dizati u nebesa. Istovremeno će njeni albumi, koje snima u pravilnim trogodišnjim intervalima, prolaziti neprimijećeni i kod pažljivijih pratitelja takve scene. A ovogodišnji dupli Down Where the Spirit Meets the Bone zaista je nezasluženo prošao u sitnom fontu po relevantnim magazinima iako je riječ je o djelu u rangu s njenim klasicima iz devedesetih godina. Zbog Lucinde je iz ove liste ispao srodan album Rosanne Cash, čija slika američkog Juga imena The River & The Thread također zaslužuje sam vrh ove godine, ali sam je izbacio iz veljače jer mi je lista s njom izgledala kao
nashvilleski Narodni radio.
Studeni > Allo Darlin' - We Come From the Same Place
Kaže Bir da su nedavno na nekoj od ovih naših radio stanica najavili
Go-Betweense kao "one hit bend"? U to ime predstavljam ovdje "Go-Betweens" album godine. Ili 21. stoljeća? Ovi dragulji imena Allo Darlin' pojavili se pred koju godinu, dobrih deset godina nakon što su Belle & Sebastian snimili zadnji dobar album i ostavili prazninu na području takozvanog "inteligentnog popa". Allo Darlin' su jedan od bendova koje želim vidjeti na koncertu u idućoj godinu, nakon što me je do sada pratio neobičan peh u tom naumu: 2013. godine prvo smo zbog gužve na obilaznici oko Birminghama zakasnili na njihov singalong na velikoj livadi EOTR festivala, a idući dan nepažnjom propustili nenajavljen nastup na Tipi pozornici istog festivala. Ove godine čak je anđeoski glas Australke
Elizabeth Morris, vokala Allo Darlin', gostovao u lipnju u Zagrebu, nažalost u vrijeme dok sam imao nogometnih poslova.
Prosinac > Amelia Curran - They Promised You Mercy
Amelia Curran je jedino ime koje se i prošle godine našlo na
ovakvoj godišnjoj listi. Ovo je novi album "ženske verzije
Leonarda Cohena", Kanađanke s atlantske obale, album koji sam čekao cijelu godinu. Slično kao i prethodni, prvih nekoliko pjesama zavarat će vas s pitkim popom, a onda sadržaj postaje kompleksniji. Folk Amelie Curran nažalost vjerojatno nikada neće otići dalje od redovnih trijumfa na
Juno awardsima, kanadskoj verziji Porina, kao i puno drugih bendova koji izgleda funkcioniraju samo unutar Kanade i nikada ne dolaze na naš kontinent.
krešo // 05/01/2015