Teško je za vjerovati da postoji itko tko barem imalo prati svjetsku pop glazbu i sluša radio, te je tu i tamo gledao MTV i zalazio u diskoteke, a da nije čuo njihov ultimativni hit "Insane in the brain" iz 1992. koji je na samom početku karijere ovih kalifornijskih repera iz South Gatea odjeknuo kao bomba otprilike istom mjerom poput "Jump around" njihovih bijelih east coast pobratima The House Of Pain. Na žalost, ovaj veliki hit koji se ujesen 1992. domogao samo USA no.19 i UK no.21 osim što im je postao najvećim hitom, pokazao se i teškim bremenom s kojim su redovito (d)očekivani i ispraćivani svi njihovi naredni radovi. Bez obzira što su tokom dvadesetogodišnje karijere objavili osam studijskih albuma rasprodanih u tiražu od 18 milijuna primjeraka, te što su u nekoliko navrata sa singlovima dosezali i bolje plasmane na top listama, barem u Britaniji, niti jedan njihov hit nije uspio savršeno posložiti kockice zajedničkog ukusa mainstream, underground i hip-hop publike kao što je to uspjelo sa ovim efektnim crossover štosom. Startali su još 1987. kao opskurni kvartet sa tri MC-ija (B-Real i braća Reyes - Mellow Man Ace i Sen Dog), te jednim tehničarom za zvukove, beatove i samplove (DJ Muggs). Svi oni imaju latinske i kubanske korijene s kojima su neraskidivo vezani ispoljavajući ih kroz osebujan spoj glazbenih latino utjecaja s povremenim korištenjem španjolskog jezika, a najbolje su prezentirani na kompilaciji "Los Grandes Exitos En Espanol" 1999. gdje se nalaze verzije njihovih najvećih hitova na španjolskom. (Bubnjar Eric Bobo im se pridružio tek 2004). Impresionirani kreacijama ranog oldshool hip-hopa koji se temeljio na sampliranim isječcima disco, soul i funk beatova sa gramofonskih ploča, te tvrdim i oštrim jezičnim leksikom vodećih protagonista žanra - Public Enemy, prvotno ime DVX (Devastating Vocal Excellence) mijenjaju u Cypress Hill nakon što ih je napustio jedan od osnivača Mellow Man Ace, pravim imenom Ulpiano Sergio Reyes. Premda su s glazbenog aspekta tih godina bili daleko siromašnijih performansa spram tehnički savršenih Public Enemy, psihodeličnih soul-funk opservacija A Tribe Call Quest, te inteligentnim i sofisticiranim konceptualnim predlošcima De La Soul ili živoj svirci Beastie Boys, DJ Muggs kao glavni kreator zvuka okrenuo se isključivo ka loop-tehnici sa minimalistički plesnim i uglavnom tromijim ritmovima pod utjecajem bluesa i reggaea, teškim basovima i psihodeličnom backgroundu. Sa prvim albumom "Cypress Hill" (1991, USA no.31, UK no.81), te drugim, multimilijunskim "Black Sunday" (1993, USA no.1, UK no.15) baziranim na minimalističkim, a često i monotonim repeticijama, utjelovili su zajedno sa The House Of Pain šablonski poligon za sve buduće hip-hopere koji će samo za sezonu-dvije biti prepoznati pod zajedničkim stilskim obrascem koji je eruptirao u gangsta-rap i g-funk (Wu-Tang Clan, Notorious B.I.G., 2Pac, Coolio, DMX, Warren G...). S druge strane, ovakve uglavnom hipnotičke karakteristike njihovog plesnog i jednostavnog funka i bluesa poslužile su vokalistima B-Realu i Sen Dogu za osmišljavanje otkačenih rima punih psihodeličnih preokupacija sa ganjom i šašavim dogodovštinama koje su zajedno pisali na engleskom i španjolskom jeziku rezultiravši sa cijelim nizom sočnih zafrkancija i nekolicinom singlova od kojih niti jedan nije imao komercijalnu snagu "Insane in the brain". Pjesme poput "I wanna get high", "Legalize it", "How I could just kill a man", "Latin lingo", "When the shit goes down" (UK no.19), "Lick a shot" (UK no.20), "I ain't goin' out like that" (UK no.15) su uglavnom živjele u hip-hop krugovima postavši kultnim himnama, no unatoč tome nisu niti malo zagolicale pažnju klasičnog mainstreama. Prilično široki opseg samplova i uskakanje u pojednostavljena i banalizirana minimalistička gangsta poigravanja s 3-4 sampla učinila su ove albume drugačijim od onog što je rap scena tada nudila. Premda su se i oni tematski doticali nasilja i socio-političkog angažmana, glavni motivi albuma bili su legalizacija i glorifikacija marihuane preko vrlo eksplicitnog izraza osobito u pjesmama "I wanna get high", "Legalize it" i "Insane in the brain".



1993. su učestvovali na soundtracku za film "Judgement Night" gdje su ostvarili miš-maš kolaboracije sa Pearl Jam i Sonic Youth, te su održali turneju po američkim koledžima sa Rage Against The Machine, a to iskustvo samo nekoliko godina kasnije pokazati će se kao jednim od glavnih katalizatora u njihovom izrazu.

Treći album "III: Temples Of Boom" (1995) bio je vrlo mračan i turoban, no zahvaljujući činjenici da su prethodna dva dosegla milijunske naklade zbog odsustva tadašnjih stjegonoša hip-hopa, ostvario je potpuni komercijalni zgoditak (USA no.3, UK no.11), a singlovi "Throw your set in the air" (UK no.15, USA no.45) i "Illusions" (UK no.23, USA no.103) primaknuli su se nadomak ciljane publike. Sa narednim četvrtim albumom jednostavno naslovljenim "IV" (1998, USA no.11, UK no.25) okrenuli su se u hardcore-rap gdje su latino elementi bili izrazito vidljivi u tri zafrkantska singla "Dr. Greenthumb" (USA no.70, UK no.34), "Tequila sunrise" (UK no.23), te daleko najpopularnijem "(Rap) superstar" (UK no.13) koji je bio jedan od njihovih rijetkih hitova s kojime su se posve primaknuli najširem auditoriju.

Veliko iznenađenje priuštili su sa narednim albumima "Skull & Bones" (2000, USA no.5, UK no.6), te razočaravajuće loše primljenom "Stoned Raiders" (2001, USA no.64, UK no.71) gdje su se orijentirali u hard-rock i metal, te psihodeliju i eksperimente, dok je tri godine kasnije objavljen "Till Death Do Us Part" (2001, USA no.21, UK no.53) bio evidentno švrljanje po stilovima (reggae, dancehall, trip-hop) kome niti obrada The Clash "Guns of Brixton" u singlu "What's your number" (UK no.44) nije osobito pomogla. U međuvremenu su se članovi benda razilazili u različitim pravcima kao rakova djeca. DJ Muggs je počeo objavljivati albume pod imenom Soul Assassins, osnovao je grupu SX-10, surađivao je sa Trickyijem na ne pretjerano uspješnom albumu "Juxtapose", B-Real je nanizao brojne kolaboracije (Beastie Boys, Snoop Dogg, Dr.Dre, LL Cool J, RZA, The House Of Pain, Coolio, Method Man...), a kasnije su i Eric Bobo i Sen Dog počeli raditi na solističkim karijerama stavivši Cypress Hill u stanje hibernacije na punih 6 godina.

Ponovno su se okupili 2010. kada su objavili osmi studijski album "Rise Up" za Priority Records Snoop Dogga, a na njemu su gostovali Tim Morello (RATM), Everlast, Daron Malakian (System Of A Down), Pitbull, Marc Anthony i Mike Shinoda. Unatoč zavodnom glazbenom i lirskom sadržaju, te pristojnom dometu na američkoj ljestvici (no.19), album po prvi puta u njihovoj karijeri nije iznjedrio niti jedan top-100 singl s obje strane Atlantika. "Armada latina" sa Marc Anthonyijem i Pitbullom u laganom r'n'b tempu sa latino utjecajima bossanove se zaustavio na USA no.106, dok naslovni "Rise Up" u žešćem gitarističkom rock-rapu sa Tom Morellom na veliko razočarenje nije niti ugledao pozicije na top listama.



Od 2004. godine uživo nastupaju kao dvojac MC-ija (B-Real i Sen Dog) i dvojac instrumentalista (Eric Bobo - bubnjevi i DJ Muggs - samplovi, elektronika, mikseta) kojima se povremeno znaju priključiti i glazbenici na živim instrumentima. U iznimno jaki scenski performans moći će se uvjeriti publika na ovogodišnjem T-Mobile INmusic festivalu (21.-22.VI 2011).

Diskografija:

Cypress Hill (1991)
Black Sunday (1993)
III: Temples Of Boom (1995)
IV (1998)
Los Grandes Exitos En Espanol (1999)
Skull & Bones (2000)
Live At The Fillmore, live (2000)
Stoned Raiders (2001)
Till Death Do Us Part (2004)
Rise Up (2010)

horvi // 14/06/2011