Po imageu, a i po omotu bi se teško dalo dokučiti što je ovo. Prvo bi na insinuaciju simetričnog minimalističkog omota pao neki art, možda indie-rock, electro, techno, indie-folk/ pop, a također i po vizualnom identitetu članova ovog zagrebačkog dvojca kojeg čine Matko Podobnik i Vedran Nor. A i prezimena im nekako skreću na slovenske priimke z dežele, elem, sve odmah u startu bi se moglo posve krivo zaključiti i odvesti percipiranje u debelu zabludu. Suprotno tome, ovo je čisti death metal inspiriran školom starijeg kova za koju članovi navode Entombed, Bloodbath, Cannibal Corpse, Alkaloid, Gojira, Opeth i Morbid Angel, te se već po tome dade i naslutiti dio dizajna sukobljavajući dva danas oprečna benda - Opeth i iskomercijalizirani Gojira od čega ovi potonji, dakako nemaju nikakve veze, nego onaj stari stil prije albuma "Magma" (2016) i čitave pompe oko kandidature za najbolji Grammy metal. Kompozicije su stvarane dvije godine s pomnim detaljiziranjem izbjegavajući bilo kakve klišeje. Osjeća se ona kreativna sprega da ako je u početnom pristupu postojala ikakva podudarnost ili sličnost s nečime, to je odmah napušteno ne hineći nikakav korak linije manjeg otpora, odnosno na ovih 40 minuta sve se giba mimo raspršene disperzije u kemijski suprotnim, štoviše neočekivanim reakcijama kao što je odmah na uvodniku adaptacija stihova "Smrt i ja" Antuna Branka Šimića (iz perioda 1913 - 1924, zbirka "Preobraženja") u pjesmi "Ona kraljuje sama" koja je, između ostalog uvijena u početni ambijentalni mračni dekor na rubovima simfonijske teatralnosti uz, dakako namjernu, izrazito tešku, grubo-podrugljivu recitaciju i mahnitan tempo što se raščlanjuje u trome doom relacije, a valja primijetiti i dio gitarskog melodic deatha koji se s vremena na vrijeme pojavljuje u narednim temama. Od pjesme do pjesme se učestalo vrše mnogobrojne devijacije s time da se lirski dio posve prenosi u engleski razvijajući fabulu koncepta između života i smrti: "Sacrum" je u tom aspektu opako oldschool šibanje jednostavnog 'up&down' riffa s razbijenim šaržama drugog dijela aranžmana, a "In dogma" s gostujućim gitaristom Damjanom Fiolićem (pojavljuje se još kao vokalist i svirač mandoline na dvije teme) potkrijepljuje tu stilizaciju kroz hardcore, međutim središnji dio kojeg, pretpostavljam svira upravo on, jeste fantastičan progressive dodavši i neophodan kompleksni pristup. Kako je svaka pjesma drukčija, nekoliko kraćih, ispod 3 minute, primjerice "Nothing but filth" i "Siblicide", unatoč kratkoći imaju vraški složene konfiguracije koje se inače rabe u daleko širim vremenskim spektrima, a najkraća "Black mat" (samo 1.14) je skoro pa grindcore dostojan ranih remek djela Napalm Death. Prvi singl "Lies beneath the golden ruins" je znatno skuliraniji komad čiste produkcije i umjerenog tempa, a u njemu se bend prikazuje relativno pristranim performansom otvorenim za široku transparentnost što bi zajedljivi cinici za velikie i slavne bendove rekli 'komercijalan štos'. No, ipak je miljama daleko od onog nemuštog jada kojeg već jako dugo serviraju Six Feet Under i sada već šarlatanske black zvijezde Dimmu Borgir.



Tu je još nekoliko posve drugačijih tema: "Aeshma" od 3 i pol minute umjerenog, čak i sporijeg tempa s melodičnim dijagonalama i drajverskim senzibilitetom što ima kraće psihodelične fuzije, pa i dašak industriala, zatim dramatično minimalistička ljepotica "Tower of silence" od 6 i pol minuta rastuće, sporogoreće doom dinamike zanimljivih ritmičkih world-music obreda (po njoj je i nazvana njihova etiketa), a naposljetku, tu je i potpuno zaseban staccato instrumental na mandolini spomenutog Fiolića "... = (Ellipsis)" koji totalno odudara od ostatka materijala ušavši na tribalni neo-folk teren pokazavši da bend ima visoko postavljene kreativne afinitete. Album je bez presedana ugodno debitantsko iznenađenje regionalnog deatha: ozbiljan je, maštovit, priseban, čak i dovoljno hrabar u eksperimentima i slobodnim fuzijama sa skokovima izvan žanra, te je, ono što je i najbitnije, svirački sjajno uigran i zvučno produkcijski realiziran zadržavši dostatnu sirovost i neophodnu agresivnu energiju s jedne, te iznenađujuću mirnoću s druge strane.

Naslovi: 1.Ona kraljuje sama (A.B. Šimić), 2.Sacrum, 3.In dogma, 4.Nothing but filth, 5.Sentinel hill, 6.Aeshma, 7.Black mat, 8.Siblicide, 9.Lies beneath the golden ruins, 10. ... = (Ellipsis), 11.Tower of silence

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/11/2024