Rock band iz Niša osnovan je 2006. godine pod nazivom Srebrna kiša kerozina, te je nakon kompletne promjene članstva 2009. godine skratio ime u Kiša kerozina. U prvoj postavi bili su Braca (vokal), Marko (bas i gitara), te Tomke (bubnjevi), a jedno kraće vrijeme kroz band su prodefilirali gitarist Dejan (Ilijić pretpostavljam) i bubnjar Miško. Ekipa koja je snimila ovaj album djelomično je sastavljena od bivših članova (Braca i Tomke), a današnju postavu čine Mikec (gitara, vokal), Stoške (bas), Boža (bubnjevi) i Tasa (gitara). Odmah u startu su počeli raditi autorske kompozicije ostvarivši 2007. jedan demo EP sa tri skladbe koje su im pomogle da se afirmiraju na srpskoj alternativnoj rock sceni. Iste godine nastupili su na festivalu "Winner Fest" u Makedoniji gdje su promovirali svoj zvuk u Prilepu, Štipu i Skoplju, a 2008. po prvi puta se pojavljuju i na zvaničnom nosaču zvuka, onoj odličnoj kompilaciji "Niš" (Slušaj najglasnije) gdje su prisutni sa psihodeličnom indie-rock pjesmom "Fluid". 2009. su se aktivirali u 'Exit Green Guerilla' kampanji, sviraju za djecu iz svratišta u Kulturnom centru Reks u Beogradu, te su nastupili i na prestižnom Exitu '09. Svoju aktivnost nastavili su i 2010. nastupom na "Sound & Visions Festu" u Majdanpeku, te su ujesen iste godine objavili ovaj debi album kojeg su paralelno dali i na besplatan download koji se može skinuti sa njihove web-stranice http://kishakerozina.bandcamp.com/ . Momentalno rade na relaciji Niš - Beograd.

Njihov zvuk ovog debi albuma može se komotno utrpati u fah klasičnog indie-rocka s natruhama new-wavea što pojednostavljeno znači da imaju melodične bas linije, žestoke gitare, veoma plesan ritam, mjestimične psihodelične pasaže i uglavnom standardne rock aranžmane s maštovitim i harmoničnim gitarskim solažama. Njihovo najjače oružje su veoma lijepe melodije koje sjedaju u uho otprve, te karakterističan zvuk gitare koja se ne libi zakoračiti u različite eksperimentalne finese podebljane slojevitim efektima echa, halova i delaya. Čak u nekim kompozicijama ima fini zvučni kolorit koji zamiriše na synth, tako da na momente može zavarati da je riječ o elektronskom synth/ dance-rock bandu (primjerice u posljednjoj pjesmi "Snovi"). Produkcija im je solidna s obzirom da je vjerojatno kućna 'sam svoj majstor' radinost gdje je najteži zadatak snimiti bubnjeve i pravilno ih rasporediti u kompleks gitara, basova i vokala. Taj zadatak su sasvim uspješno riješili posve razdvojenim i različito obojenim instrumentarijem, no da su imali prilike zaposjesti u neki profesionalni studio, ovaj materijal bi još bolje i kvalitetnije zvučao. Ovako kako jeste može se s pravom biti zadovoljan jer su pogodili u onom osnovnom - pjesmama koje su snažne i veoma mistične.

Moram priznati da mi je lirski dio albuma predstavljao veliku enigmu; tekstovi su im puni čudnih metafora i sofisticiranosti, te im se uistinu mora posvetiti puna pažnja i analitička koncentracija. To jesu doduše uobičajene teme prožete osjećajima i poetikom, ali su prezentirane iz individualne prizme gledišta koju je ponekad teško proniknuti, što zbog napada emocija, a što zbog intelektualno sročene lirike koja zahtjeva malo više 'putra na glavi' od uobičajenog sex'n'drugs'n'r'n'r svjetonazora. Meni osobno ovo nalikuje na onaj senzibilitet kojeg imaju Nežni Dalibor i Kebra, te ono što je nekada imala Boa na prva dva albuma (pa i EKV), tako da se pravo značenje fabule i smisao tekstova otkriva tek s vremenom. Ponekad su to nabacane sličice koje tvore jednu cijelinu (psihodelična "Fluid"), ponekad romantično sanjarenje o prohujalim vremenima (pjesma "Jutro"), a ponekad neobične erotske insinuacije s kojima slušatelja gotovo izbace iz 'takta' ('spremno brišeš postelju/ moj je teret odsutan', žestoka punkoidna "Dodiri"). Uglavnom, lirika je u postmodernističkom fazonu gdje se individua spremno suočava sa stvarnošću o kojoj voli emotivno maštati i personificirati je na razini intelektualne zabave za moždane vijuge. U tom pogledu je Kiša kerozina unijela duh art-rocka s kojim je postavila veoma visoke standarde pokazujući da je riječ o izuzetno potkovanom i obrazovanom poetskom tandemu Stoške - Mikec. Uistinu nije lako proniknuti u značenje njihovih tekstova i barem za sada se ne bih htio upletati u njih. Ovo treba zaista preslušavati i tumačiti 'na tanane', stih po stih. Ima tu štošta za razbijanje glave što nije nimalo jednostavna materija.

U kompleksu sa glazbom, ovo je jedan od sjajnih bisera srpskog alternativnog rocka 2010. gdje se nalazi 10 uglavnom različitih pjesama koje su stilski veoma ujednačene na relacijama Placebo - Radiohead - Sonic Youth, no ne pate od nikakvih suvišnih bliskosti sa njima. Materijal je prošaran brzim, ponekad punkerski nabrijanim gitarskim riffovima ("Bajka" i već spomenuta "Dodiri"), katkad Dinosaur Jr./ Sonic Youth-ovskom etikom finih indie melodija ("1000", "Virtuelni svet"), a povremeno i sa laganijim tempovima gdje nonšalantno ušetaju na psihodelični teren poput starih Cocteau Twins i The Cure ("Igra"). U svim sferama Kiša kerozina se odlično snalazi, ima melodiju i pun sadržaj, te se uopće ne treba brinuti za njihov prosperitet. Jedini otežavajući faktor ka široj popularnosti su zaista enigmatični tekstovi, ali vjerujem da će oni s vremenom 'sjesti' na odgovarajuće mjesto.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/12/2010