Psychoangelo je američki duet-projekt iz Colorada kojeg čine Glen Whitehead (truba, kompjuter) i Michael Theodore (kompjuter, gitara, razni predmeti). Upoznali su se za vrijeme studiranja eksperimentalne glazbe na UCSD univerzitetu u San Diegu, a obojica iza sebe imaju bogato glazbeno iskustvo surađujući s brojnim muzičarima i kompozitorima u različitim oblastima klasične, jazz, rock, pop, elektro-akustične, eksperimentalne i ine scene. Nastupali su solo ili kao članovi nekih postava širom svijeta, a najznačajniji su im radovi u sklopu The Sonor Ensemble, Speculum Musicae, The Steven Shick/Maya Beiser Duo, The New Julliard Ensemble (Michael Theodore) i Kim Stone Electric Band Live, With O'Keefe / Stanyek / Walton / Whitehead Quartet, Orquesta Sinfonica UANL de Monterrey, Mexico and the La Jolla Symphony Orchestra San Diego (Glen Whitehead). Uz to, Glen je direktor CU Colorado Springs Jazz Ensemble, radi kao profesor glazbenog odgoja, te vodi Rock-Pop and the Electro Acoustic Improvisation Ensembles kojeg je osnovao 2003. godine.

"Panauormni" je njihov prvi zajednički album, a samo značenje ove riječi je doslovce lingvističko - apstraktna igra sa pojmom 'intonarumori' koji opet predstavlja čudan sklop intonacijskog mrmljanja. Može se slobodno tumačiti kroz pojmove paranormalnog i paranoje, ali i sa mnoštvom toga s prefiksom 'pan' što se odnosi na samo poimanje zvučnog i slušnog. Dakle, ništa specifično određeno, ali imaginarno je povezano sa apstrakcijom tonaliteta u širokim razmjerima. Već iz toga se može zaključiti da je i sama glazba veoma apstraktna i teško se može pravilno kategorizirati. Ona je u svakom slučaju neobična duboka organska psihodelija i u određenoj mjeri se može svrstati u eksperimentalni elektro-akustičan drone s elementima ambijentalne i post-industrial/noise glazbe mada ima vrlo bliskih konotacija sa modernom klasičnom scenom koja više zagovara eksperiment nego li neke druge melodičnije postulate. Izvedena je u gustim slojevima zvukova kibernetičke tehnologije i trube koji neprekidno pristižu u valovima baš poput nerazgovjetnog mrmljanja u kome ima svega i svačega, te je u velikoj mjeri okrenuta ka istraživanju mogućnosti izražavanja kroz vrlo primitivne harmonije. No, kada ih se nafila po desetak, pa i više u neprekinutom nizu s mnogim aritmičkim sekvencama, dojam koji ostavlja je svakako posve apstraktan, ali veoma intrigantan. Nema nikakvih vokala i ritam mašina, već je sve sabijeno u guste slojeve elektronskih i akustičnih zvukova koji su proizvedeni na samo njima poznate načine. Najveća količina formata ustvari je jedna velika degustacija dodekafonije po kojoj su i nazvali centralnu kompoziciju "Dodechophoenix", naravno poigravajući se ponovno sa apstrakcijom riječi. Od uvodne, vrlo uznemirujuće "Radiation by design", preko naslovne "Panauormni" i relativno mirnije "Pipe dream in silver", do već spomenute "Dodechophoenix", ne jenjavaju istosmjerni valovi zvukova koji često mogu podsjetiti i na one nesnošljive vuvuzele sa Mundiala u Južnoj Africi, samo s razlikom što su ovi zvukovi uobličeni u homogeni gradacijski slijed povezan sa imaginacijom koja je toliko bogata da se misli jednostavno prelijevaju jedna u drugu. Mada na prvi pogled sve ovo funkcionira kao jedna velika zbrka poput gradske vreve i žamora koji vam odzvanjaju preko širom otvorenog prozora, u njoj se sakrivaju mnoge maglovite tajne gdje se mogu razaznati obrisi kovitlanja valova, šumova, pa čak i ptica, brodskih sirena, željeznice, automobila... Tek u pretposljednjoj "The wary dream (threads the grand logic)" primjenjuje se drugačiji kompozicijski tretman okrenut ka ekspresivnom ambijentu gdje se iz početnih vrlo kakofoničnih tonova zbir prepušta bogatom kolažu sastavljenom od imaginacijskih zvukova crkvenih zvona, laveža pasa i mnogih pejzažnih crtica, dok je posljednja "Phosphorus mas frio" (još jedna igra riječi, englesko-španjolski 'fosforno hladno') isključivo utemeljena na hipnotičkoj harmoniji syntha koji djeluje nalik na crkvene orgulje s tek sitnim i jedva zamjetnim sekvencama trube koje su potisnute posve u pozadinu.

Ovakva fokusiranost ka slobodnoj, ali ipak odmjerenoj minimalističkoj ekspresiji vrlo je rijedak slučaj u eksperimentalnoj glazbi, no posveti li se dovoljno pažnje svim ovim izoštrenim fade-in/ fade-out valovima, sasvim lako se može doći do zaključka da ovo ipak nije eksperimentalna glazba već vrlo hrabar istraživački potez koji je stanovita avangarda. Možda i ne posve novo u okvirima suvremene klasike, ali je svakako novo na onom području koji se zove moderna underground glazba. Meni osobno jedina bliska poveznica koja se nameće s ovim radom je kolaboracijski album Holgar Czukaya i David Sylviana "Plight And Premonition" iz daleke 1988. kada su na vrlo sličan način prezentirali ambijentalnu glazbu s obilatom ekspresivno gustom organskom psihodelijom.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/11/2010