Četvri album ovog indie četverca iz Atlante glazbeno se nije pomaknuo dalje od prethodnika, a jedina razlika je što su sad skroz prešli na 4AD. Bradford Cox, kojeg smo kao ATLAS SOUND imali prilike pogledati i poslušati na MARS festivalu, i ekipa ostali su vjerni indie zvuku.

Album otvara lijen instrumental Earthquake, koji asocira na SPIRITUALIZED radove, dok Don't Cry, iako akoro akustična, budi sjećanja na mirniju fazu MY BLOODY VALENTINE, dok nas Revival iznenađuje sa svojim redneck filingom, dobivenim prebiranjem po bendžu.

Pjesma koja se izdvaja iz albuma i općenito iz dosadašnjeg opusa, je neopsihodelična Desire Lines. U svojih skoro sedam minuta čini se da traje vječno, a kad konačno prestaje neodoljiva mi je želja da je pustim ponovo, i ponovo i ponovo. Nešto slično rijetko mi se dogodilo, a mogu se samo sjetiti takvog ugođaja sa SWERVEDRIVERovim Duel-om.

Osim bendža, na albumu se od čudnijih zvukova pojavljuje i vrlo zanimljiv, prigušen, ali dovoljno nervozan da se čuje, solo na saxu na pjesmi Coronado, a ako ste mislili da je ovo sve vrijedno spomena na ovom albumu, varate se. Ima to ga još!

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 19/10/2010