Debi belgijskog rock trija uz ponešto praznog hoda može zadovoljiti ukus indie scene okrenute ka američkoj ostavštini 90-ih.

Belgijski trojac iz Brusselsa u sastavu Nicholas Rambaud (gitara, vokal), Didier Fontaine (bubnjevi) i Laurent Stelleman (bas) počeo je s radom u proljeće 2007. Fontaine je prije toga imao zapaženu ulogu u Deus, a svirao je i kao live-session glazbenik sa David Byrneom i Pierre Vervloesem, dok je Stelleman svoj zanat usavršavao svirajući u Monsoon, Lunascape i Goudi. Sami za sebe kažu da su se sakupili pokušavajući nastaviti otprilike tamo gdje su se zaustavili njihovi veliki uzori At The Drive-In i Shellac. Održali su svega dvadesetak nastupa uglavnom po brusselskim klubovima, a jedini nastup izvan Belgije odsvirali su u Berlinu. Mada na omotu službeno stoji da je njihov debi album "Garner" objavljen 2009., zbog poznatog vremenskog zatezanja izašao je tek 24.II 2010., a prema navedenim uzorima dalo bi se pretpostaviti da su stilski okrenuti ka noise-rocku, no to nije točna definicija. Činjenica jest da imaju mnoštvo detalja i stinih vezova s kojima postoji podudarnosti, barem djelomično sa zvrzlanim At The Drive-In aranžmanima i Albinijevim gitarskim tehniciranjima, no daleko su mekši po zvuku bez pretjerano naglašenih distorzija legato riffova, tako da zvuk okreću u čistu kompaktnu svirku lišenu noise predznaka. Tek nekoliko skladbi na momente dobivaju žešći akcent ("Behind the curtain", "Big boy", "ASAP", "I'll pay you"), no u principu osnovna nit vodilja su im minimalističke gitarističke melodije i vokalna melankolija koja povezuje još nekoliko njihovih uzora, između ostalih Jeff Buckleya i Dinosaur Jr. (najuočljivija u laganim skladbama "Good friend", "This how I used to live", "Dangess of life"). Kao najefektniji trenuci izdvajaju se gitarističke ekspresije i izleti u kratke improvizirane solaže koje često imaju soul-jazz prizvuk (primjerice "Walk the line"), te visoki i senzibilni Rambaudov falset koji ih izdvaja iz gomile indie-rock bandova nadahnutih ostavštinom američke scene 90-ih godina. Premda su im aranžmani solidno popunjeni, naziru se prazni hodovi i šupljikavost koja dovodi do letargične dosade mada su je pokušali prikriti povremenim slojevima eksperimentalnih izleta u funk ("Older & guilty"), uvrnute balade ("Tonight we're strong") ili melodični post-hardcore/ math-rock (instrumental "Song 11"). Za početak, ovo je sasvim dovoljna garancija da se od Garner u budućnosti može, a i treba očekivati daleko više.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/09/2010