Daleko je vrijeme "Beat dis" megahita, ovo je sada jedan sasvim prosječan Tom Simenon u laganom elektronskom plesnom trance-popu.

Vjerojatno nema nikoga iz plejade prvih house konzumenata s konca 80-ih koji se ne sjećaju velebnih hitova "Beat dis" (UK no.2), "Megablast/ Don't make me wait" (UK no.6) i obrade Bacharachove uspješnice sa Dione Warwick "Say a little prayer" (UK no.10) koji su odzvanjali disco podijima dobre 2-3 sezone zajedno sa hitovima M/A/R/R/S ("Pump up the volume") i S'Express. "Beat dis" još dan danas često možete slušati na gotovo svakom radio programu. Bomb The Bass bilo je jedno od vodećih imena bujajuće house/hip-hop/scratch kulture koja je u roku od samo jedne sezone zamijenila hibridne derivate kanadskog i italo-disca, a usput, njezin jedini stalni član Tom Simenon je zaslužan i za komercijalni proboj Neneh Cherry produciravši joj prve solo singlove "Buffalo stance" i "Manchild" koji su postali planetarni hitovi nakon razlaza avangardnih bristolskih post-punk čudaka Rip, Rig & Panic gdje je započela karijeru kao pjevačica. Također je u orbitu izbacio Sealov prvi hit "Crazy", kao i "Killer" koji je nastao u suradnji s Adamskim.

Tom Simenon je počeo karijeru sredinom 80-ih kao DJ po londonskim klubovima bombardirajući tehnikom hip-hop scratcha, loopovima i naglašenim plesnim ritmovima pri čemu je zvukove basova izrazito podebljavao zbog čega je dobio nadimak 'bombarder basova'. Ime je preuzeo 1987. i krenuo u osmišljavanje vlastitih plesnih kompozicija koje su mahom bile instrumentalnog karaktera s mnogim posuđenicama i samplovima (najčuveniji je onaj Humphrey Bogarta 'wait a minute, I must talk with my mother'), te bas linijama i bubnjarskim dionicama koje je reproducirao s audio kaseta. Sreća mu se osmjehnula već sa prvim singlom "Beat dis" (sa 'smile' omotom koji je postao zaštitnim znakom rave i techno scene, a kasnije prebačen i na internet kao obavezan simbol osmjeha) i debi albumom "Into The Dragon" (1988) koji je iz undergrounda na globalnu plesnu scenu izbacio hip-hop, breakbeat i house. Na prelazu dva desetljeća ostvario je još jedan veliki hit "Winter in july" (UK no.7), a onda je njegova popularnost naglo počela jenjavati u naletu house/hip-hop surogata poput MC Hammera, Vanilla Icea, Snap, Technotronic, Black Box, 24/7... Njegovi singlovi su sve rijeđe dospijevali na UK top-40, oni bolji znalci prisjetiti će se "Bug power dust" (UK no.24) sa Justin Warfield i "Darkheart" (UK no.35) sa Spikey Tee, dok su "The air you breath", "Keep giving me love", "1 to 1 religion" i "Sandcastles" tek površno osjetili kratkotrajni dašak uspjeha i potom netragom nestali zajedno s imenom Bomb The Bass sredinom 90-ih. Od tada se Simenon na dulji period povlači u studio remiksirajući i producirajući različite izvođače (Bjork, The Chemical Brothers, Depeche Mode, David Bowie, U2, Curve, Gavin Friday...), povremeno radi filmsku glazbu i ostvaruje nekoliko kolaboracija, da bi se sa imenom Bomb The Bass definitivno vratio 2008. s albumom "Future Chaos" na kome mu je između ostalih kao pjevač gostovao i Mark Lanegan, osnivač Screaming Trees i petogodišnji član Queens Of The Stone Age. Unatoč potpisanom ugovoru sa berlinskom kultnom elektronskom etiketom !K7, komercijalnom sadržaju i turneji sa peteročlanim live-sastavom, album je prošao gotovo nezapaženo izgubivši se u gomili elektronskih house-pop materijala.

Drugi pokušaj da povrati dio stare slave, Simenon oprobava na ovom petom albumu "Back To Light" u suradnji sa ko-producentom i multiinstrumentalistom Gui Borattom koji je poznat po radu sa reggae majstorima Steel Pulse, country zvijezdom Garth Brooksom i već zaboravljenim kratkotrajnim instant-pop bljeskovima iz sredine 90-ih, Pato Bantonom i Desiree. Na albumu je ugostio 4 vokala, Sarah O'Shuru iz portlandskih The Battle Of Land And Sea (gostuje u mekanoj electro-pop pjesmi "Up the monutain"), zatim Kelley Polar, Richard Davisa i starog suradnika Paul Conboya koji je učestvovao i na povratničkom albumu "Future Chaos". Međutim, s izuzetkom Sarah, svi ovi vokali djeluju gotovo istovjetno kao da ih je otpjevao jedan te isti ugodan, ali beskrvno razniježeni pjevač u rangu Chris Martina (Coldplay), a glazba iako je fino protegnuta na razmeđu umjerenog house tempa, electro-popa, techna, laganog trancea i retro futurizma ("X ray eyes", "Price on your head", "Blindspot", "Start", "Burn less brighter"...) nema dovoljnu snagu da zadrma plesnim podijima kao što su je imali oni legendarni hitovi s konca 80-ih. Zvuk jest rafiniran, obogaćen mnogim prozračno lebdećim 'up and down' melodijama klavijatura, ali je sasvim prosječan, gotovo dovoljan za renome Madonne ili Kylie Minoque, te po ničemu ne daje do znanja da se iza svega nalazi nekad ekscentrični DJ koji se hrabro upuštao u gotovo vratolomne plesne eksperimente. Izbačena su dva sasvim simpatična singla - emotivni electro-pop/ trance "Boy girl" i senzualni minimal/ techno-house "The infinites (back to light)", ali nisu ozbiljnije zaintrigirali publiku, tako da su plasmani na zvaničnoj UK listi singlova ponovno mimođeni. Posljednji puta to im se dogodilo daleke 1995. sa "Sandcastles" koji je dosegao tek UK no.54.

Uzrok neuspjeha ovog čuvenog producentskog magičara koji je sa "Back To Light" napravio prijatan elektronski dance album posvemašnog komercijalnog predznaka je otprilike vrlo sličan onome kojeg imaju svi povratnici na scenu nakon višegodišnjeg izbivanja. Publika koja je Bomb The Bass pratila putem hitova u diskotekama tokom 80-ih i 90-ih je odrasla i mahom nestala, došle su neke nove zvijezde koje su se nametnule u principu sa vrlo sličnim stilizacijama (primjerice od Faithless i Gus Gus sve do La Roux, Hot Chip, Gnarls Barkley, Ratatat, Boyz Noise, Gang Gang Dance, New Young Pony Club, Robyn, Slow Club, Goldfrapp...), te su zahvaljujući medijskoj i marketinškoj strategiji uspjeli uhvatiti voz za put na široko tržište. Bomb The Bass su djelomično 'pokvarili' svoj rejting ispred one stare publike prelazom s house/hip-hop/scratcha na čistu elektroniku; ovdje više nema niti bombi niti basova, niti instrumentala, niti izrazitih samplova... "Back To Light" se po svojim zvučnim specifikacijama može smjestiti u tonalitet izvođača poput Pet Shop Boys, Depeche Mode ili naših Yammat i ranijih ostvarenja Detour, a to je zaista daleko od onog nekadašnjeg eksplozivnog drmanja koje je jednostavno zvalo noge na plesni podij. Kad smo već kod Depeche Mode, u posljednjoj skladbi, vrlo laganom i jedinom instrumentalu "Milakia" gostovao je Martin Gore na synthu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/08/2010