Već više od dva desetljeća ovaj njemački synth/electro-pop band iz Berlina pokušava se domoći popularnosti izvan svoje zemlje, ali nikako da im krene. Niti novi, 11 album (popgefahr = pop opasnost) neće zasigurno ništa pridonjeti u toj očajničkoj želji za dodvoravanjem Depeche Mode obožavateljima.

Osnovani još 1988. kao kvartet u postavi Thomas Adam (synth, vokal), Steffen Keth (vodeći vokal), Markus Ganssert (synth, udaraljke, gitara) i Stefan Blender (gitara, synth), dugo vremena su se pokušavali nametnuti na lokalnoj njemačkoj plesnoj sceni kao nadomjestak za sve one prohujale trendove electro-popa iz 80-ih. Prije realizacije debija "World Without End" (1993), sastav je napustio Blender, a nakon toga činilo se da će im iznenada zasjati 5 minuta slave kada su potpisali ugovor sa Drakkar Records/ Sony BMG (za Europu), a potom i sa Dancing Ferret Disc (za Ameriku). Na njihovu žalost, nije došlo do nikakvog većeg rezultata, pogotovo ne u Americi, pa su raskinuvši ugovor, ponovno pokušali osposobiti američku relaciju potpisavši sa Metropolis Records. 2000. godine sastav je napustio i Ganssert nakon neuspješnog petog albuma "Void", tako da su na koncu De/Vision posve raspolovljeni kao duet-band besomučno nastavili raditi bez obzira na gotovo sablažnjive kritike kojima su bili obasipani. Osnovali su i vlastitu etiketu Popgefahr Records, te su uz 11 studijskih albuma objavili još 8 kompilacijskih, remix i live izdanja od čega je jedan iznenađujući "Unplugged" (2002) objavljen i kao video DVD 2003. pod naslovom "Unplugged And Motion Picture".

Njihov hibridni križanac electro-popa i besramne imitacije Depeche Mode u svim pogledima redovito je priman dvojako; dok su im uglavnom kritičari očitavali bukvice, a dobar dio poklonika elektronike ih smatrao najobičnijim šarlatanima, drugi su ih dizali u nebesa i stvorili od njih kult koji nadmašuje i same engleske zvijezde. U ranijim periodima pisali su tekstove na njemačkom i engleskom jeziku pokušavajući se paralelno probiti na dva fronta, no osim uspjeha u domovini, te na njemačkom govornom području, neki veći uspjeh na anglofoničnom teritoriju im je konstantno izmicao iz ruku. Ovaj 11 studijski album koji je objavljen nakon tri godine starog "Nood", ponovno je reminscencija iste priče sa patetičnim pop pjesmama punih melankolije i poznatog čeznutljivog darkerskog pozerstva za ucviljene tinejdžere. Kada sam prvi puta slušao album, pomislio sam da je to neka frakcija ili projekt Depeche Mode jer ama baš po svemu, od A do Ž ovaj rad asocira na sklop od vremena "Music For Masses", "Black Celebration" i "Violator", sve do "The Sound Of Universe". Tu su osim klasičnih, umjerenih plesnih taktova i svih onih znanih postulata electro-popa prisutni i relevantno linearni smrtno-hladni vokali Steffen Ketha koji se svim silama trudi oponašati Dave Gahana, a kao jasan dokaz očite imitacije je i prvi singl "Rage" koji je njihov odgovor na hit "Wrong". U istom tempu s istim melodijskim sintagmama DM izvikuju refren 'wrong', a D/V 'rage' sa bezazlenim tekstom 'last night I was killed you in my dream/ I was afraid it felt so real'. Uh... Zatim, tu je još jedan potencijalni singl "Time to be alive" sa pumpajućim trance-synthom i klasičnom plesnom electro-pop potkom, kao i cijeli niz sentimentalnih pjesmuljaka poput lagane balade "What's all love about", snenog plesnjaka "Plastic heart", staccato blueserske elegije "Be a light to yourself", gothicom opaljene "Ready to die" koja nosi stanovite asocijacije na stari hit "Never let me down again" (naravno, D.Mode), te standardnih plesnih komada "mAndroids", "Flash of life" i "Twisted story" koja je ritmička preslika "Personal Jesus". Završna "Until the end of time" u laganom pulsirajućem vibriranju sa dark atmosferom i patetično melankoličnim tekstom ('this time I will make it last'), samo okončava ovo nevjerojatno anti-kreativno djelo gdje autori djeluju kao da su klonirani izdanci Martin Gorea i Dave Gahana.

Sav album je u kompletu od glave do pete kopija Depeche Mode kojoj samo još manjka da iz busije zaskoči sa nekim novim, po tko zna koji puta prerađenim varijantama "Enjoy the silence", "Policy of true" ili "I feel loved". Niti njihov dugogodišnji producentski tim Schumann & Bach nije mogao spriječiti ovaj abnormalno jezivi plagijat na zadanu temu. Adam i Keth su pokretajući vlastitu etiketu trabunjali da to rade kako bi dobili slobodu, kontolu i odriješene ruke u pogledu vlastite kreativnosti gdje ih nitko neće sputavati. Ha-ha-ha... to su priče za malu djecu.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 27/07/2010