Reizdanje albuma koji je snimljen tokom ratne 1992. u studiju Čiribu Čiriba djelo je danas posve nepoznatih glazbenika iz Zagreba čiji je oslonac bio new-wave, gothic, electro/synth-pop i new-romantics stil. Oni su bili Željko Dijaković (bubnjevi), Tomislav Mežnarić (bas), Boris Šuljagić (synth), Siniša Matijašić (gitara) i alfa banda, ponekad vrlo dobar vokal Marin Aničić koji se služio sa gitarom i klavijaturama. Pretežito orijentirani na kombinacije Joy Division, ranih Simple Minds (otprilike do faze albuma "New Gold Dream"), drugog dijela karijere Ultravox, Japan, mjestimičnih natruha The Sisters Of Mercy, Cassandra Complex, ali i hoćeš-nećeš, očiglednih utjecaja ex-Yu zvijezda EKV, Mizar, Dorian Gray i Boa (ali i nekih nedopustivo loših fraza koje zvuče poput Merlin), ovaj kvintet je napravio solidnu polovicu albuma koji se sticajem okolnosti zaboravio i netragom nestao u katalogu Slušaj najglasnije. Barem bi se to moglo odnositi na pjesme "Krv" ('na vrh taksija, praška djevojka'), "Svetište", romantičnu "Svu noć" ('sat je rekao da idem') i zasigurno najpoznatiju "Dodir" koja se pojavila na jednom od ranijih "Bombardiranja New Yorka" sa vrsnim pratećim vokalima Ivane Rajić. Ne znam koji je točan razlog ovog reizdanja (vjerojatno samo retrospektivan), ali bez obzira što je band Poezis kroz 40-tak minuta prikazao klasičan smisao za gothic/pop melodije koje su danas ogromno iznenađenje za mladu populaciju, ostaje ipak kiselkast okus u ustima jer su pjesme (njih 11) bez obzira na vremenski odmak pretenciozno nabijene zbog čega jednostavno 1992. nisu mogle imati neku bolju prođu, pa možda čekaju da im sunce svane u 21. stoljeću. Ovdje je očigledno manjkalo 'ono nešto', a to je stav da se nikada ne smiju doslovce kopirati uzori kao što su to napravili u pjesmi "Ljubav" gdje su se poslužili sa svim pratećim elementima znamenite "Big science" Laurie Anderson koja je tih godina, posebno zbog onog sjajnog nastupa u Zagrebu 1990. bila omiljena u art krugovima. Bolje obraditi pjesmu, nego li se blamirati sa lošom kopijom, mada je Ivana Rajić ovdje na vokalu odigrala veliku ulogu. S ovako velikim vremenskim odmakom, oni sa boljim pamćenjem, prisjetiti će se povratničkog i neuspješnog albuma Dorian Gray iz 1997. kada u postavi odavno više nije bilo Massima na vokalu, što je najočitije u lošem pokušaju sympho-progressive/romantic pjesme "Njene oči" ili čudno sročenom komadu "Kockar" koji čak podsjeća i na neke štoseve Bijelog Dugmeta, odnosno Bregovića kada su pokušavali biti 'romantični'. Ipak, između brojnih pop-shema na albumu (gotovo sve završavaju sa fade-outom), pojavila se odlična obredna seksualna "Pjesma nad pjesmama" gdje je Poezis dosegao fokus kojeg bi se danas moglo približno usporediti sa Goribor bez ikakvih stimulansa. Osnovni problem čitavog albuma je plastična produkcija, strahovito hermetički sintetički zvuk koji je zatvoren u okvire šturog poimanja dance-rocka i electro/synth-popa 80-ih, te elektronski bubnjevi koji niti izdaleka ne zvuče onako kako ih je majstor Steve Jansen (Japan) uobličio i promovirao na vjerojatno jedinom istinski kreativnom albumu "Tin Drum" sa tim odavno zaboravljenim udaraljaškim instrumentom. Dobro, i Laurie Anderson u drugoj polovici 80-ih, ali Japan kao takav ostaje no.1 u tom fahu. U principu, ovdje se nalaze veoma lijepe, romantično naivne pjesme koje govore o emocijama, kao i o ratu u Hrvatskoj (new wave/EBM komad "Neka Bog čuva Hrvatsku" i završna lagana synth/sympho-pop elegija "Spi"), ali nemaju svoje 'ja'. Bezopasne su ko' mlijeko.

Međutim, slušati ovaj album jednom ne znači ništa. Treba ga slušati više puta i pokušati prizvati sjećanje kako je svijet daleko bogatije izgledao prije 20 godina kada su ljudi bili još uvijek stacionirani na emocije i željeli su 'osjetiti dodir iz dubine tvog srca'.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/05/2010