home > mjuzik > Who Linger

kontakt | search |

THESE ARE THEY: Who Linger (The End Records, 2009)

Debi album tromih death-metal These Are They iz Chicaga je očigledno namijenjen vrlo širokoj populaciji horda od Black Sabbath i Blue Oyster Cult do Metallice, novije Sepulture i virtualne hard/heavy senzacije Dethklok. Univerzalni spoj.

Kao što su i obećali nakon objavljivanja EP-ija "Who Manifest" u proljeće 2009., njihov prvijenac je stigao 10.XI 2009. i po svemu sudeći, ovo je njegova prva recenzija. Podsjetimo, band dolazi iz Chicaga, naklonjen je tromijim ritmovima oldschool death metala, te je odnedavno kvintet pojačan s gitaristom Justin Jurgevichem (Đurđević?!). Po svemu sudeći, oko ovog banda se motaju neki moguće naše gore listovi, ne zaboravimo da je snimak, miks i mastering djelo Chris Wisco - Đurićića...

Uz dvije melodično dvoslojne skladbe "The indweller" i "In the halls of waverly" koje su objavljene na gorespomenutom EP-iju (šteta, nema vrlo dobre "Birthright of the sunshine"), ovdje se nalazi klasična metal škola u kojoj prednjači tromiji death-metal sa svim svojim vitalnim osobinama, te down-tempo kojim TAT postižu umješnu melodijski i harmonijski posve razumljivu dinamiku pristupačnu čak i audijenciji koja zazire od death stilizacija ili metala. Dakle, riječ je o tromom death-metalu bez ikakvih upliva u thrash formate ili zvrzlani progressive tako da čitav niz skladbi može poslužiti i za ples, no opet, da se razumijemo, nije stvar o nikakvom bljutavom dance-metal surogatu. Upravo u načinu kojim su TAT posložili svoje ritmičke osnove širom im otvara vrata ka vrlo profinjenom krugu metal publike kojoj su urnebesni tempovi klasičnog deatha pomalo već došli na jetra. Netko će reći da bandu manjka energije, no međutim kada se posluša završna "4th of July", obrada Soundgarden s albuma "Superunknown", stvari postaju sasvim jasnije. U njoj je pjevač Paul Kuhr otkrio svoj normalan, vrlo baršunast vokal (inače tokom albuma je u klasičnom oporom death izričaju), a band je otišao u vrstan spoj Black Sabbath blues/hard'n'heavya sa pritajenim distorzijama gitara kroz mračan ugođaj i posve tromi tempo.
[  ]

Kroz uvodni instrumental "Ascension" koji pokazuje elemente psihodelije i suptilne minimalističke Black Sabbath melodije dviju gitara jasno se nazire da ovdje nije riječ o bezazlenom šalabajzanju, jer već sljedeća "When the voices sound deadly" pokazuje zavidan sviračko-kompozitorski nivo kako se death može ukrotiti u posve rafiniranu pjesmu koja je po svojim referencama negdje u rangu Metallice iz vremena "Black" albuma. Nabrijano, plesno, s puno riffova i povremenim poduplanim bas pedalama, a da nije preagresivno ili prežestoko... Otprilike sličan glazbeni scenarij proteže se kroz "Upon the doors of oblivion" koja ima malčice žešće death/hc ritmove, ali sve u optimalnim vrijednostima koje ne skreću sa putanje relativiteta down-tempa s uobičajeno promjenjivim taktovima. Najbrži komad "Blood vengeance" spoj je klasičnih death riffova i žestokog rocka, skoro pa u rangu vještog miksa gitarskog industrial-rocka s natruhama hip-hopa, pa i blaže Sepulture uz znakovito prepoznatljive aranžmanske fraze izmjena tempova odličnog bubnjara Sashe Horna, a pjesma završava egzotičnom ambijentalnom melodijom nekog duhačkog instrumenta koji zvuči poput panove frule. Jako lijepo, a po mojem osobnom afinitetu i jedan od najboljih komada albuma. Nakon relativno bržih brojeva, slijedi nešto sporiji, te shodno tome i 'plesniji' dio sa "Eclipse abysmal" koja ima sjajan gitaristički minimalistički uspon i završetak, odranije znana "The indweller", te horror opčinjena psycho "The midnight hour" i krvavim uskrsnućem nadahnuta "Resurrection in white".

Potencijal kojeg su TAT prikazali na EP-iju "Who Manifest", na ovom cjelovitom 50-tominutnom albumu pokazao se opravdanim da se na ovaj band mora ozbiljno računati u pogledu pojednostavljivanja strukture death stila koji se praktički začahurio u horde retra koji ničemu ne vodi doli samo izolaciji. Album ima svoj unutarnji mračni koncept, povremenu nit vodilju koja je poput filmske fabule mjestimično isprekidana pretjeranom minimalizacijom, no upravo u tom grmu leži zec; njihove minimalizmom okupane gitarske strukture Stephen Nicholsona (ex-Novembers Doom) su jedan od najbitnijih temelja TAT-a. Premda će im se zamjeriti što nisu osobiti virtuozi, već samo koncizni glazbenici pod strahovitim utjecajima Bolt Throver, Obituary i Entombed, TAT su sagradili hvale vrijedan debi uz koji se može čak i zaplesati. A kada smo zadnji puta to čuli izuzimajući vrijeme Black Sabbath, Blue Oyster Cult ili nedavne virtualne metal atrakcije Dethklok?

Recite što god hoćete, ovo je odličan debi album. Svi potrebni argumenti su tu.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 23/11/2009

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Time To Die

ELECTRIC WIZARD: Time To Die (2014)

| 20/10/2014 | horvi |

>> opširnije


cover: Get Hurt

THE GASLIGHT ANTHEM: Get Hurt (2014)

| 19/10/2014 | le figuar de kranque |

>> opširnije


cover: Fukizam

BABILONCI: Fukizam (2014)

| 19/10/2014 | horvi |

>> opširnije


cover: Diskografija (4.dio)

PINK FLOYD: Diskografija (4.dio) (2014)

| 18/10/2014 | horvi |

>> opširnije


cover: Innocence

PONTIAK: Innocence (2014)

| 18/10/2014 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*