Čudnovata, snena, ambijentalna, avangardna electro-acoustic pop-noise muzika iz opusa londonskog psycho-dream čudaka Oliver Barretta i njegovog letećeg banda.

Mnogoljudni band Bleeding Heart Narrative dolazi iz Londona, te je u svojim začecima prvotno bio projekt Oliver Barretta koji se muvao po lokalnoj underground sceni. Navodno je violončelo počeo svirati kad je imao samo 4 godine, a u rock vode se otisnuo sa 10 godina. On je gotovo kompletni autor glazbe, snimatelj i producent, povremeno radi ilustracije, karikature, kratke filmove, video-spotove, s vremena na vrijeme radi kao DJ, te kada je krenuo s projektom, kroz izvjesno vrijeme oko sebe je okupio zavidnu količinu suradnika koji su se uključili u band. To su Alastair Bailey, Benjamin Gaymer, Bridget Samuels, Clarissa Carlyon, Henry Barrett, Jan Moys, John M F Casey, Jorja Chalmers, Matthew Mills, Max Bondi, Michael Wright, Rebecca Mears, Simon Trevethick i Thea Barrett. Iz njihove (ili bolje rečeno njegove) vrlo satirične biografije može se zaključiti da obožavaju svašta - riječi, buku, drveće, kasete, grejp, kosture, stare knjige, more, čaj, oblake, jeftino crno vino, hrđu, šumske požare, arktičku prašinu, retro futurizam, prazne plaže, pisanje po dlanu, tinejdžersku sentimentalnost, zaljepljene žvake na pločniku, trn na prstu, astronomiju, divljinu, trans-sibirsku željeznicu, priče iz viktorijanske povijesti... i svašta drugo, tj. everything else and everything else... Ha-ha-ha!!!

A takva im je i otprilike glazba. Ali samo otprilike.

Kada sam stavio cd u player i kada je počela prva skladba "Bhn (Bleeding Heart Narrative)" doslovce sam se zabezeknuo. Čovječe, koji je ovo disharmonični noise-neandertal?! Podebljani zvuk drone violončela u prljavoj distorziji, nekakva harsh-noise electro potka, pozadinski nijemi krikovi... i odlazak u letargični fade-out. Da se smrzneš! No, nastavak albuma donosi nešto posve drugačije i daleko senzualnije. To su uglavnom nježne lagane instrumentalne teme prepune ambijentalne tematike s dozom mrakova i svjetlosti, radosti i tuge, bola i ekstaze, odsvirane na minimalistički način pomoću gudačkih instrumenata, piana i lagane elektronske pripomoći kojekakvih kibernetičkih programa, ali na vrlo prljav, distorzirani i namjerno prigušeni način koji nikako nije iritirajući. Odmah se u sjećanje vraćaju The Necks koji ga znaju zapiguliti po sat vremena sa sličnim minimalističkim koloritom, no na svu sreću, BHN imaju vrlo kratke, skoro pa psycho dream-pop/shoegaze komade koji traju svega 4-5 minuta. Glazba im djeluje vrlo sneno, mirno i opušteno, onako poput Galaxie 500 i Pale Saints, negdje izgubljena u gustim slojevima psihodelije, ambijenta i minimalizma, ali na komorni, avangardni pop način blizak David Sylvianu (pa i subotičkom gitarskom ambijentalnom meštru Ivan Čkonjeviću). Pjevane pjesme su vrlo rijetke, tek tu i tamo nešto propjevaju poput skladbi "Black glass", "Braids and a necklace" i "Blue sky wards", no u njima se skoro ništa ne može razumijeti jer vokali djeluju kao da će svakog trena zaspati u gustom dimu opuštajuće 'marice-sanjalice'. Znate o čemu je riječ, ne? Temelj njihove glazbe su dugačke, trome i ljene minimalističke sekvence uglavnom odsvirane na mutno produciranim gudačkim instrumentima i pianu (ima i gitara, ponegdje bubnjeva i harmonike), a svaka sličnost sa primjerice širokim dijapazonom od Philip Glassa, preko kraut-rocka i shoegaze scene do post-rocka, neo-folka i eksperimentalne drone glazbe (osobito u 8 minuta dugačkim instrumentalima "A nest" i "Though your feet have left foot prints", te ambijentalnom prekrasnom završnom pjevanom komadu "Lillian gish" koji priziva u sjećanje Brian Eno-a i njegove čuvene solo albume, kao i spomenute Galaxie 500, Pale Saints, pa i nespomenute MBV) je posve opravdana i stoji na mjestu. Imaju melodija, harmonija, gipke ritmičnosti, ambijentalnih prizora, psihodelije, uspona i kulminacijskih finiširanja s detaljnim odlascima u letargični fade-out za sanjarenje, tako da ovaj album tefterim u moj osobni katalog best of albuma 2009. Pa makar bili i na posljednjem mjestu. Nema veze, ovo je ono što se zaista s pravom može nazvati nova pop glazba.

Čudnovata, snena, apstraktna, psihodelična, vrlo nježna, nevina i romantična neo-folk avangardna pop glazba. Jako lijepo. Štoviše, čarobno i opuštajuće.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/10/2009

PS: album je prvi puta objavljen u proljeće 2008., a reizdan je u veljači 2009. za Cold Spring Records, a do nas je došao u rujnu 2009. Nikad nije kasno za dobru vibru.