Treći reunion ovog utjecajnog punk, noise i hardcore banda iz San Francisca koji je nakon 16 godina studijske pauze objavio svoj (tek) 4. album, snimljen je u postavi sa Krist Novoselićom, svima znanim basistom Nirvane.

Prije same recenzije dugo očekivanog studijskog rada ovih znamenitih neurotičnih underground rockera, evo podsjetnika na njihovu tragičnu i ne pretjerano uspješnu biografiju...

Startali su s opskurnih punk-rock temelja 1979. u San Franciscu okupljeni u formaciji Ricky Williams (vokal), Will Shater (bas, vokal), Bruce Loose (bas, vokal), Ted Falconi (gitara) i Steve DePace (bubnjevi), te su već sa svojim prvim izdanjima, singlovima "Love canal/ Ha ha ha" (1980) i "Sex bomb/ Brainwash" (1981) zaokupili pozornost underground publike i kritike. Prvi album "Generic" (1982), poznat i kao "Album - Generic Flipper", izdvojio ih je iz mase punk bandova zbog tromog, sporog i valjajućeg ritma, te podebljanih neurotičnih gitarskih distorzija koje su bile više nalik na prljavi i uvrnuti spoj teškog sludge stila i Black Sabbatha nego li nalik na punk. Album je donio njihovu himnu "Sex bomb" u netipičnom punk trajanju od gotovo 8 minuta sa dionicama dva gostujuća saksofonista (Bobby i Ward), te još jednu dugačku i punkersko nekonvencionalnu, gotovo proto doom-metal/stoner kompoziciju "(I saw you) shine" punu gitarskih noise improvizacija. Uz obilje lucidnih efekata vokala i različitih ekspresivnih, psihodeličnih eksperimentalnih minimalističkih neuroza, album je postao njihovim trajnim zaštitnim znakom koji je vrlo brzo utjecao na znatan dio novog američkog noise rocka kojeg su predvodili Butthole Surfers, Sonic Youth, Scratch Acid, Cows, a dobar dio nasljeđa mogao se uočiti i u nekim radovima Black Flag, te garažne i hardcore scene. Sam album je bitno utjecao i na kasnije vrlo popularne bandove poput Mudhoney, Melvins i dobrog dijela grunge elite, a 2007. je po magazinu Blender uvršten na no.86 najboljih indie-rock albuma svih vremena. Drugi album "Gone Fishin'" (1984) bio je znatno mračniji, no dosljedno se nastavljao na tendenciju prvijenca s nekoliko vrlo uvrnutih skladbi poput "The lights, the sound, the rhythm, the noise", "Sacrifice" ili "Survivors of the plague". Iste godine objavili su svoj prvi album uživo "Blow'n Chunks" snimljen u čuvenom klubu CBGB, a 1986. Johnny Lydonov P.I.L. im je drsko pokrao ideju i dobar dio riješenja za omotnicu ploče "Album" (s velikim hitovima "Rise" i "Home"), na što im je Flipper odgovorio dvostrukim, drugim live albumom sa snimcima iz perioda 1980-1985 nazvavši ga "Public Flipper Limited Live" (1986). I kada je Flipper definitivno probio sferu undergrounda u kome se nalazio došavši do gotovo svih vodećih rock magazina i medija, 9.XII 1987. od prekomjerene količine droge umire Will Shatter, nakon čega se band raspušta po prvi puta.

Ponovno su se skupili 1990. (između ostalog na inicijativu njihovog velikog fana, producenta Rick Rubina) objavivši još jedan album uživo "Nurnberg Fish Trials" (1991), te kada su završavali svoj treći studijski album "American Grafishy" (objavljen 12.I 1993.), desila im se još jedna tragedija - 21.XI 1992. u San Francisu umire pjevač Ricky Williams u dobi od 37 godina. Unatoč tome, band je nastavio s radom, a u postavu je došao novi basist John Dougherty; međutim novi reunion je bio kratkog daha, 1995. ponovno su se nakratko rasturili, a novopridošlog Doughertya su pronašli mrtvog 31.X 1997. kada su Loose, Falconi i DePace ponovno htjeli revitalizirati band objavivši četvrti album uživo "Live At CBGB's 1983". Uzrok smrti bilo je predoziranje heroinom.

Malo tko je nakon toga pomišljao da će se Flipper ikada više okupiti; grunge scena na koju su utjecali svojim uglavnom tromim i teškim kombinacijama metala i punka, te noise-rock ekipa (uglavnom američka) počela je opasno gubiti svoj korak. Vitalni lučonoše i katalizatori njihovog stila su se raspali (Nirvana, Pixies, Soundgarden, Jane's Addiction, Circus Lupus...) ili su bili pred neminovnim raskolom (Killdozer, The Jesus Lizard, Mule, Alice In Chains, Rollins Band...), počela se formirati jedna sasvim nova i drugačija glazbena postmoderna, te se gotovo izgubio i posljednji iskonski duh frapantnog rock poroka uvijenog u droge. Međutim, posve nenadano, samo za prigodu najave zatvaranja kultnog kluba CBGB, 22. i 28. kolovoza 2005., Flipper se ponovno okupio u svojoj postavi iz 1982. kada je nakratko s njima nastupao bas gitarist Bruno DeSmartass. Loose, Falconi i DePace zaključili su da ipak nije došlo vrijeme da definitivno pohrane band u ladice povijesti, te su nastavili sa koncertnim aktivnostima s planovima oko realizacije novog albuma.

Tako su koncem 2006. prvo otišli na kraću turneju po Irskoj kako bi uigrali kompozicije za novi album pri čemu im se na basu priključio veliki fan, dugo vremena glazbeno i javno neaktivan Krist Novoselić (ex-Nirvana), a svirke su se nastavile i tokom 2007. S novim i detaljno uvježbanim materijalom u studio su ušli u prvoj polovici 2008., te taman kada su snimke bile kompletne i spremne za produkciju, miks, mastering i poliranje, ujesen iste godine napušta ih Novoselić radi obiteljskih razloga, zbog čega je i kompletna najavljena turneja morala biti otkazana. Stoga se više niti bandu nije pretjerano žurilo; čekali su punih 16 godina na novi studijski album kojeg su konačno objavili 19.V 2009. paralelno sa petim koncertnim izdanjem "Fight" na kome ova ekipa izvodi nove i stare kompozicije. "Love" prikazuje Flipper u snažnom izdanju koje se nikako ne može uspoređivati s klasicima poput "Generic" ili "Gone Fishin'" jer su ne samo vremenske, nego i životne razlike ogromne. Teško je reći da li su preostali živući fosili (Loose, Falconi i DePace) još uvijek skloni drogama koje su im karijeru doslovce odnijele dođavola, ali po ovih nepunih 45 minuta materijala može se ustanoviti da se vrlo dobro drže na svojem glazbenom teritoriju. Svih 10 skladbi je komponirano u vrlo jednostavnom, tipičnom punk-rock/hardcore aranžmanu bez ikakvih pretjeranih refrena i solo dionica sa konstantnim minimalističkim ritmovima, a nit vodilja su svijesni tekstovi uglavnom bazirani na životnim svjetonazorima, dubokim emocijama, sofisticiranim pričama i mnogim enigmatičnim prispodobama kojih se spomene Bruce Loose svojim dubokim, hrapavim i vrištavim vokalom po kome se itekako osjeća koliko je kumovao i utjecao na rad i djela Henry Rollinsa i Ian McKayea. U našim, domaćim okvirima, vrlo slične tekstove (a i glazbu) prikazali su Viva Glorio na svojem istoimenom albumu iz 2007. Prvih 7 skladbi je naglašenog, uglavnom bržeg tempa koji razvaljuje svojom umjerenom oštrinom valjajućih ritmova koji su dovoljno teški da usporavaju vrlo melodične, prostorne i distorzijom ispolirane arpeggio bas linije Krist Novoselića, dok su zvuci gitare Ted Falconija u neprekidnim kombinacijama riffova i osebujnih, dobro znanih slobodnih, raznolikih ekspresija. Uvodna skladba "Be good, child!" je najkraći (1.43), ali i najpoletniji komad na albumu, a vrlo sličnu notu nosi vrlo hitoidna "Learn to live", mada se epitet 'hitoidno' u slučaju Flippera odnosi tek samo na format kompozicije. "Only the answer" je daleko tromiji i jedan je od tri najdulja komada na albumu, no s druge strane vješto je izgrađen oko minimalističke jezgre basova i učestalih gitarskih noise riff ekspresija, kotrljajućeg ritma i vrlo režavog vokala koji pjesmi daje poseban, tromi hardcore/sludge šlih. Vokal Loosea posebno dolazi do izražaja u plesno nabijenoj pjesmi "Live real" kojoj ne fali mnogo da postane čudnovati sklop hip-hopa, noise-rocka i post-punka, a ponovno u kolotečinu arpeggio basova i gitarskih noise/punk ekspresija vraćaju umjereno brze "Triple mass", "Love fight" i vokalno naglašena "Transparent blame". Posljednji dio albuma je izrazito trom; "Why can't you see?" zajedno s vokalnom intonacijom umnogo čemu asocira na rane Black Sabbath (pa i na Led Zeppelin), a kad ne bi bilo potisnutog mračnog Looseovog glasa, mirne duše bi se mogla pripisati Melvinsima ili Electric Wizzard. Ujedno, ovo je jedina skladba koja završava fade-outom, ali ipak se zna tko je ovdje gazda na ovakvom teritoriju... "Night falls" je najlakši dio albuma sa jednostavnim baražama i ne pretjerano gustim slojevima distorzija, dok je posljednja "Old graves" prava sludge/doom stoner-rock klasika u trajanju od punih 9 minuta gdje se jasno ocrtava prava škola ovog tromog stila u blues tempu. Pjesma je posveta njihovim ex-kolegama, kao i mnogim preminulim rock glazbenicima koje je opaki porok uzeo pod svoje.

Produkcija albuma je rafinirana, prljavije obojena (Jack Endino), ali je u kontekstu čitavog zvuka vrlo čista i kompaktno odvojena bez zadiranja u frekvencijske oscilacije, što će reći na vrlo visokom nivou.

Paralelno s ovim povratničkim, reizdani su studijski albumi "Album - Generic Flipper", "Gone Fishin'", dvostruki live "Public Flipper Limited" i kompilacija "Sex Bomb Baby!" prvotno objavljena 1988. Nakon odlaska Krist Novoselića novim basistom Flippera postao je Rachel Thoele iz malo znanog sastava Frightwig.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/09/2009