Drugi album izuzetnog hip-hop glazbenika i autora kojem se dive i najveće zvijezde domaće glazbe je kompleksan i vrlo široki zbir različitih životnih razmatranja.

'Bacam mudrosti u mikrofon iako sam glup i serem nešto u mikrofon i dignem cijeli klub, radim to za nadrkane ljude jer sam ljut i ponavljam te rime po ne znam koji put...' ("Kuliram na beatu"). Kroz navedeni citat najbolje se može uočiti višesmjerna genijalnost ovog iznimno darovitog Podravca s prebivalištem u Osijeku kao stihoklepca, glazbenika, MC-ija i producenta koji je još u drugoj polovici '90-tih krenuo u hip-hop sa svojim prvim bandom Tar Pit, potom krenuo u solo vode i nakon 10 dugih godina probijanja konačno dogurao do drugog zvaničnog albuma. Njegovo osnovno oružje, kao uostalom i velike većine domaće i svjetske hip-hop scene su tekstovi; moćni, probojni, žestoki, beskompromisni i višesmjerni. Svi oni prikazuju Setta kao osebujnog liričara sklonog sočnim verbalnim ispadima bez obzira bili oni okrenuti u socio-političku, društvenu ili individualnu sferu, a često se ne pridržavaju nekih, naoko nepisanih zacrtanih moralnih formi s kojima zajedljivo napada postojeću tradiciju percipiranja nekih drugih glazbenika kao i normativa po kojem je izgrađen općeniti svjetonazor domaćeg mainstreama od Azre i Parnog valjka, preko Thompsona i Mladen Grdovića naovamo. Naravno, ovakva lirika istovremeno visi iznad Settove glave kao Damoklov mač s jedne, a kao pobjednički lovorov vijenac s druge strane; jer osim što može razgaliti dušu s tendencijama ka objeručke prihvaćenoj socijalizaciji, može paralelno biti okrenuta i u strahovitu ljutnju i kritičku mržnju prema njemu zbog činjenice jer je rečeno nešto što se, premda zna, ipak nije smijelo reći iz jednostavnog razloga jer svi javno šute o tome i u to se ne žele petljati. Razglabanje o Settovim tekstovima je priča od skladbe do skladbe; u svakoj od njih je sažet mini esej kojeg jedino može ovako slikovito i jezgrovito sročiti samo autor koji je zašao u duboki svijet omeđen nesrazmjernim odnosima između bijede i blještavila, sirotinje i bogatstva, undergrounda i bljutavog kičeraja, depresije i manije, te skromnosti i bahate arogantnosti. Drugi službeni album Setta stvaran je pomno i detaljno kroz protekle 3 godine koje su se isprva, nakon sjajnog debi albuma "Dnevnik dvorske lude" (2006, Aquarius Records) činile da će mu konačno donijeti zasluženi status priznatog hrvatskog hip-hopera, no njegovu diskografsku stanku iskoristili su Connect i Dječaci koji su zahvaljujući medijskoj propagandi dogurali do zvjezdanih pozicija. Sett je u međuvremenu mnogo radio za neke druge glazbenike (matrice, beatove, glazbu...), te je u rijetkim intervalima znao isporučivati izjave da kao solo glazbenik ne vidi nikakvu perspektivu u okolnostima koje nameću diskografski izdavači i cijeli sistem medijske manipulacije. Zbog toga i jest album napravio kao 'samizdat', tj. d.i.y. produkt za slobodan download, no u njemu se nalazi ogromna esencija čistih hip-hop vrijednosti koje bi u nekim drugim okolnostima nalagale izdavaču veliki trud oko promocije i uvjetovale barem dio uspjeha kakvog su u svjetskim okvirima ostvarili Public Enemy, Beastie Boys, Wu-Tang-Clan ili Eminem, odnosno na našoj sceni TBF, rani Rambo Amadeus ili današnji Edo Maajka. Bez obzira što je još uvijek prilično nepoznat široj javnosti i doslovce bačen na samu marginu domaćeg hip-hopa, on i dalje uporno i intenzivno radi na svojem stilu kojeg je na ovome albumu, bez ikakvog pretjerivanja, dotjerao do savršenstva i bez ikakve mrlje.

Premda je album uglavnom sastavljen od elektronskih beatova i loopova uz pomoć kibernetike, te s nekolicinom samplova koje je nemoguće prepoznati (Egg "Fugue in D minor", Led Zeppelin "Black dog", Average White Band "Reach out", Radiohead "The national anthem", soundtrack "Hell's Bells" i TBF "Ye'n dva"), glazba u mnogo detalja zvuči kao da ju je odsvirao klasični prateći band sa gitarom, bubnjevima, basom i klavijaturama. Doduše, Sett je na nekolicini pjesama odsvirao gitaru, klavijature, bas i bubnjeve (uz gostovanje Blaž Vincetića - gitara i bas, Kristijan Bode - bubnjevi i Moreno Pletikosića - Hammond i gitara), pokazavši da se i na teritoriju svirke s klasičnim bandom snalazi sasvim dobro jednom prilikom izjavivši da mu je već dosta prijašnjih oldschool hip-hop stilizacija s kojima je baratao na mnoštvu demo materijala koji su rastureni po čitavoj ex-Yu. Što je posebno interesantno, album kroz svih svojih 15 kompozicija nema gotovo nikakvih scratch dionica koje su nekad bile neodvojivi dio ovog izraza, ali je zato ponekad pribjegao onom starinskom šlihu kada su prvi pioniri hip-hopa bili impresionirani elektronskom glazbom koristivši plesne taktove prastarih ritam mašina samo u svrhu održavanja metronomske pratnje za svoje rime i mnogobrojne lirske formate (naslovi "Kuliram na beatu" i odlična "Sirene/ instrumental").

S vrlo bogatim i šarolikim glazbenim opusom kojeg je pod zastavu hip-hopa objedinio kroz funk (najplesnije "Mala na rolama", "Zeitegist" i hitoidna "Zašto?" u rangu prijedorskih Dbau s dozom slatkoriječivosti Songkillersa i Dine Dvornika), electro-punk a'la Tricky "Black Steel" (sjajna i brza "Jebeš revoluciju"), blues (hitoidna "Plačem u klubu" feat. Ivana & Ana iz Pink Studio), natruhe electro-industrial indie-rocka ("Bez tebe", prvotno sam mislio da distorzirane vokalne dionice 'ja si ne mogu pomoći' pjeva Siniša Bajić iz Claymore!), soula, jazza i lepršavih laid-back r'n'b stilizacija ("Ako ima Boga..."), Sett je već u glazbenom pogledu napravio iznimno ostvarenje udahnuvši pjesmama kroz svoju osebujnu, posve prirodnu liriku intelektualca s ulice onu najvažniju stavku - smisao čitavog albuma koji je metaforičko sofisticirani prikaz različitih likova od obrazovanih studenata, angažiranih punkera i rappera do protuha, marginalaca i najobičnijih šarlatana. Budući da ovog umjetnika poznajem i u privatnom životu, te vrlo dobro znam kakav je otkačen, zabavan i inteligentan lik, posve mi je jasan njegov svjetonazor koji se kreće od najneumjerenijeg hedoniste, buntovnika i revolucionara do probisvjeta koji je u stanju zakukuljiti se u svoju čahuru i doslovce sve 'otkantati' što mu stane na put, a tek tada onda dolazi do izražaja njegova nevjerojatna snaga izraza. Sjetite se da je Nick Cave jednom rekao da ne može napraviti dobru pjesmu ako nije u depresiji i u lošem raspoloženju. Stoga su i njegovi tekstovi doslovce hip-hop punkersko lumpen-proleterski nabijeni s povremenom dozom emotivnog senzibiliteta, no najveći dio materijala na albumu su vrlo cinične, komedijaške i ironične rime koje govore o opljačkanoj Hrvatskoj u mnogim pogledima (prije svega protestne himnične uvodne pjesme, satirična "Dosta nam je štrajka" i ljuta "Tresi to dupe"), napad na izgubljene hippy parole (funk-rock "Super heroj"), te pjesme o reperima koji ne znaju o čemu bi govorili, o reperima koji kopiraju popularne zvijezde, o beznadežnoj situaciji kada propada tlo pod nogama...

Album nema revolucionarnu crtu poziva na opću pobunu, već se kreće s druge strane, linijom manjeg otpora na kojoj je Sett satkao vješte rime prikazujući pojedinca kroz prizmu neusklađenog svijeta u kome ništa ne valja osim dobrog fuka i hedonističkog uživanja u provodu istovremeno naglašavajući erotiku i krajnju šegu najromantičnijeg staleža (laganice "Divna" i cabaretska "Ne treba ti"). Međutim, ovog izuzetnog autora nije lako uhvatiti niti za glavu niti za rep. On je jedna neobična kombinacija kameleonske mimikrije i jegulje koja obitava u slanoj i slatkoj vodi; vrlo je dovitljiv i inteligentan, nešto poput Mark E.Smitha (The Fall) koji u tekstovima zna na banalnu temu izbaciti toliko gnjeva i čitav niz sporednih sličica da se jednostavno zabezeknete koliko u ovom autoru ima kreativne snage koja istovremeno odvodi u nekoliko pravaca. U jednom tekstu Sett umije posijati toliko provokacija i ego tripova da bi on u principu morao objavljivati barem 2-3 albuma godišnje kako bi se njegov stvaralački integritet mogao pratiti poput nekakvog magazina i žutog tiska u kome nikad ne nedostaje pikantnih afera. Na samom kraju albuma dolazi jedan od rijetko korištenih šablona u hip-hopu, eksperimentalna sfera koja je napravljena kao satirički epitaf na čitav opus albuma. To je broj "Bez kompromisa" koji traje punih 13 minuta i posve je lišen nekakvih uobičajenih zakonitosti hip-hopa izuzev uvodnog, klasičnog dijela gdje Sett drsko progovara o današnjoj domaćoj hip-hop sceni da mu slobodno mogu popušiti kitu. Moji prijatelji sa Dark:Scene Records nedavno su izjavili da je za svakog autora interesantno praviti eksperimentalnu i avangardnu glazbu, ali od toga nema nikakve koristi jer to mahom nitko ne sluša. Djelomično su u pravu, ali to uvijek netko sluša, čak i više nego što bi se to moglo očekivati. Svaki eksperiment je izlet u avanturu bez obzira kako god ona završila, a ovdje ju je Sett napravio na zaista rafiniranom nivou s brojnim psihodeličnim eskapadama i citatima na engleskom i njemačkom jeziku uz pratnju eksperimentalnih electro-industrial sintagmi, kao i završnog melodičnog zvuka nalik na cirkuski vergl, te nije uopće teško pretpostaviti da će ovakvih njegovih radova biti još u njegovoj karijeri. Jer to je sloboda koja umjetniku ne postavlja nikakve uvjete.

Ovo je album o mnogim stvarima koje u životu nikako nisu bezazlene, a ponajmanje bezbrižne bez obzira što mnogo stihova odvlači pozornost na što bolju i sočniju šegačinu. Satira je to od svega što je Sett doživio i promišljao, a svoja iskustva je sapleo u brojne, često duboko zapetljane čvorove stvarnosti života kakav je bio, kakav jest i kakav bi mogao (a i morao) biti.

Muzika odlična, tekstovi još bolji, te cijelom albumu treba prilaziti sa strahopoštovanjem.

Album je još neko vrijeme dostupan za besplatan download, zato požurite.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 02/09/2009