"Ideš onda danas na te indie emo naočale?", upitala me prijateljica tog dana. Idem, naravno. Samo, dosta hrabar marketinški potez nazvati gig "indie emo naočale gig", pomislio sam. Takvo jedno ime eventa je u stanju gurnuti u drugi plan čak i krucijalne činjenice poput toga tko uopće nastupa, i odmah se njme obraćaš vrlo uskoj ciljanoj publici, možeš zaboraviti na neku zalutalu irokezu ili ćelavu glavu. Dakako, kužim ja da je to sve samo zajebancija, ali ipak... Što je najgore/najbolje, čak nisam ni vidio puno indie emo naočale ljudi. Bilo ih je, ali to su bili ovi koji su došli na Typesetter. Većina posjetitelja te večeri je, ispostavilo se, imala druge prioritete.

Na Left to Starve sam okasnio, upao sam unutra taman na Ill Wind. To je prilično nov projekt, ovo im je peti ili šesti koncert, a meni igrom slučaja prvi da ih gledam. Neki članovi benda su mi otprije poznati s gradskih pozornica, ali po njihovom držanju na podu (opet je gig bio na podu i ja to opet podržavam) Čvare bi se dalo zaključiti kako i nemaju puno iskustva s koncertima - nisu bili baš opušteni. Nastup im je bio OK, iako sumnjam da su nekoga naročito impresionirali. Kroz ono što su nam podarili u svom kratkom setu se moglo primjetiti da su naslušani i da ne tandrču bezveze, ali meni je osobno nedostajalo malo žara da bi se to sve prebacilo na jednu višu razinu. Znači ne zamjeram im muzički dio priče, koliko performerski. Iako, "zamjeram" je tu preteška riječ. Gitare se fino nadmudruju i poigravaju, a svako toliko smo bili počašćeni i melodioznim fragmentima. Iako inače gajim veliku afekciju prema minijaturnim damama narančaste kose, moram priznati da basisticu smatram najslabijom karikom. Nije je se baš najbolje čulo za početak, a kad god bih je pogledao ona je ili drndala nešto toliko bazično da mi se činilo da bih to i ja mogao odsvirati, ili pokušavala zakopčati remen basa koji je odlučio otkazati poslušnost sred pjesme i tako to. Inače, sad razmišljam u koju bih ladicu punk izričaja mogao strpati ovaj bend, i moram priznati da to nije baš lagan zadatak. Sistemom eliminacije dolazim do zaključka da je najbliže istini ako kažem da sviraju melodični punk rock, ali to opet nije ni blizu onom što vam prvo pada na pamet kad čujete "melodični punk rock". Ovo je dosta tajanstvenije, sporije, kompleksnije. Do te čak mjere da se solidno moglo uklopiti u ovu emo naočale briju. Eto, kad se nešto ne može lako kategorizirati, to je sigurno neka vrsta komplimenta, je li tako? Ne znam, ni sam još nisam najsigurniji što mislim o ovom bendu ali uopće ne sumnjam kako ću ih kroz godine koje dolaze imati priliku tisuću puta vidjeti u Mediki ili Močvari, pa da stvorim neko jasnije mišljenje. Zasad sam blago zaintrigirani umjereni optimist. Tipkamo se.

Oni za koje se pak iskreno nadam da ih u godinama koje dolaze neću više gledati u svom gradu su Typesetter, nominalni headlineri večeri. Radi se o četiri momka iz Chicaga koja su si uzela za zadatak napraviti koktel žanrova kao što su indie rock, punk rock, shoegaze i emo. Ponekad takav eksperiment klikne i klizi glatko, ali u njihovom je slučaju, barem te večeri, sve zapinjalo i štekalo. U meni su, moram priznati, izazvali solidnu količinu frustracije. Jer sam cijelo vrijeme imao dojam da mogu biti dobri ali da namjerno ne žele. Znači pjesma krene nekim finim brzim zveketavim hookom i ja pomislim "konačno!", samo da bi u roku minute sve prešlo u naporno prenemaganje i zavijanje na mikrofon trojice članova uz neku dozlaboga turobnu glazbenu pozadinu. Problem je vjerojatno i u meni, dolazim iz krivog "ugla". Naime, da sam hipster - ovo bi mi vjerojatno bila pankčina i otišao bih sa giga pun dojmova kako dečki rokaju žestoko. Budući da nisam, moj je utisak takav da ovo nije ni p od punka. Da ne bi bilo zabune, volim ja poslušati i dobar 90's rock i shoegaze, ali u njihovom slučaju kao da svaki od tih žanrova sputava ovaj drugi da dođe do izražaja. Jebiga, baš ih je bilo vrlo naporno slušati, a svirali su valjda preko sat vremena. Baš su jako dugo svirali. Tako da se dogodilo to da je velika većina od možda osamdeset okupljenih za vrijeme nastupa tih momčića otišla u dvoriše Močvare i tamo kratila vrijeme. Da, headlineri su na kraju priče imali najmanje ljudi na svirci. Da stvar bude gora, dok su oni svirali ja sam otišao na WC i tamo osvijestio da su uklonjena ona zakon vrata s muške kabine na kojima je bila "serem ti se na Korpiklaani" ilustracija o kojoj sam vam pisao u nekom od nedavnih izvještaja. Ako ništa, bar me to dovelo u doticaj s mojim unutarnjim emačem, umalo sam se rasplakao...

Prije početka giga sam se čudio kako to da domaći bend svira zadnji, nakon Amera. No, očito je da organizator kuži stanje stvari i ovo se ispostavilo vrlo mudrim potezom. Jer, da je Typesetter svirao zadnji, svi bi se laganese pokupili kućama. Ovako su popili još po pivicu i pričekali bend koji je po svakom mogućem kriteriju na kraju ispao "glavni" te večeri. Bilo je to Bosonogo Djetinjstvo iz Zadra koje se netom vratilo s europske turneje na kojoj su rokali s bendom Left to Starve, istim onima na koje sam okasnio. Kad sam na proljeće pisao s nekog njihovog giga, napomenuo sam da bi bilo loše kad bi se najesen vratili a ne imali novi album. I zaista, prije koji tjedan je novo izdanje izašlo. Ali nažalost nije album nego samo 7'' u trajanju od cirka devet minuta. Tako da bend i dalje ima isti problem, a to je da nakon više godina postojanja i dalje nemaju što svirati duže od dvadeset minuta. Ispravite me ako griješim, ali to je jebeno kratko, zar ne? Čovječe, kad sam nakon giga u nekim ćaskanjima napomenuo da koji kurac tako kratko sviraju, dobivao sam poglede kao da bogohulim i komentare kako su izvrsni i da je to jedino što je bitno. I zaista izvrsni su, bez daljnjeg. Ali ne mogu a da ne primjetim da se oko njih okuplja ta neka kužerska škvadra koja ih malo previše idealizira. Ako upitate prosječnog gradskog cugera s irokezom i Exploited prišivkom za Bosonogo Djetinjstvo, on će vam reći kako nema pojma tko su ti. A ovima svejedno uvijek uspije okupiti stotinjak ljudi na nastupima u Zagrebu. I to ne bilo kojih sto, nego sto onih totalno uživljenih knjiških moljaca u kasnim dvadesetima s Filozofskog koji u stihovima ovog benda (koji se ionako uopće nerazumiju nikad) pronalaze utočište za svoje anarhizmu sklone duše. I onda oduševljeno kimaju glavama blago otvorenih usta a na svaki pokušaj poga posprdno odmahuju rukom. Eto, tako vam to izgleda kad oni sviraju. Mene to mrvicu smeta jer mi se gadi snobizam, a vibra oko benda blago baca na to. No, to ne mijenja činjenicu da su oni i dalje jedan od moćnijih, kvalitetnijih i zanimljivijih punk bendova u državi trenutno.

Novo izdanje je mrvicu mekše, skreće iz hardcore punka više prema post punk vodama, ali i dalje ima taj njihov karakteristični stil zbog kojeg ih se može prepoznati na kilometar. To su nam koliko-toliko uspješno prezentirali i na ovom nastupu, iako je bilo očito da su umorni od duge turneje i ne naročito inspirirani. Najbolji dokaz za to smo dobili na kraju kada je vokalista trebalo moljakati pet minuta da odsviraju bis. Unatoč tome, Bosonogo Djetinjstvo je čistom kvalitetom i originalnošću svojih pjesama uspjelo osigurati da ovaj gig upamtimo kao još jedan na kojem su bili najbolji. Na ruku im je doduše išlo i to što u utakmici s headlinerima nisu imali dostojnu konkurenciju. Pobijedili su ih i bez da su navukli tenisice.

ujak stanley // 08/10/2015