Nedavno se pojavio jedan od najisčekivanijih heavy albuma ove godine.

Kao sva ljudska bića i sve ljudske pojave, tako i Isis stari i dopušta
sebi sve veći luksuz da se na njihove albume čeka duže nego što smo navikli. Nadajmo se, iako je to izgleda neminovno, da bend neće doći u tu fazu da mu se izdanja pojavljuju u razmacima od pet (Massive Attack) ili čak deset godina (Portishead). U slučaju novog albuma Isis, za to postoje, možemo reći, opravdani razlozi.
O cemu se radi?

Na početku ove recenzije svakako je bitno napomenuti da je Wavering Radiant do sada najkompleksniji album u karijeri benda.
To se moglo naslutiti još od momenta kada su na svoj oficijelni yspace
postavili prve tonove novog ostvarenja. Tome u prilog ide nekoliko činjenica, a svakako najbitnija je da je bend za ovaj album angažovao Adam Jones - a (Tool) za produkciju albuma, koji se takode pojavljuje i kao gost u dve pjesme.
Upravo je produkcija glavna karakteristika ne samo promjene zvuka Isis, nego i pocetak promjene koncepta kompozicija, što je uveliko pocelo da se dešava već na In the Absence of Truth.
Za bend kakav je Isis, produkcijski napredak je jedan od glavnih karakteristika za promjenu zvuka i koncepcije benda. Wavering Radiant je jednostavno fantastično produciran album, iznad dosadašnjih Isis kriterijuma. Njegova briljantnost naravno ne može da se poredi sa "garažnim" produkcijama koje su krasile dosadašnju diskografiju benda. Ako su do sada u prvi plan izbijale agresivne gitare, na Wavering Radiant primat zauzima jako isploliran zvuk bubnjeva, veoma kristalan i na momente digitalan zvuk. Upravo ova činjenica je jedan od osnovnih razloga za nevjerovatnu razmahanost bubnjara Aaron Harris - a koja, ponekad i pati od pretjeranosti. Iako je ostao vjeran svojim trodijelnim ritmovima, od kojih nikako da se oprosti, stiče e utisak da Harris u svojim dionicama nikad nije imao više posla, a može se primjetiti kako u svojoj, relativno osvježavajućoj ulozi, veoma uživa.
Gitarske dionice su, više nego ikad, razvodnjene, odnosno, veoma kontrapunktski nastrojene, što ima je u velikoj mjeri oduzelo transparentnost i upečatljivost koja ih je do sada krasila. To je naravno jedna od osnovnih karakteristika promjene stila i jedan od najvažnijih razloga zašto Wavering Radiant ne posjeduje udarni riff kao što su to nekad bili The Beginning and the End ili Celestial.
Bas je, manje više, potvrdio Caxide - ovu fasciniranost sastavom Cure. Kao i prehotnik, i ovaj album evocira uspomene na slavni Disintegration.
U ovakvoj produkciji su i klavijature izbile u prvi plan, ne samo svojim bojama, nego i količinom korištenja. Veoma često, u momentima spontanosti i kontrolisane podrške gitarama, klavijature podsjećaju na slavne dane progressive rocka - a sredine 70 - ih godina.

Ono što je na In The Absence of Truth predstavljalo ogroman problem, sa čime se susreće izvjestan broj poklonika ovog benda, je Turner - ov vokal.
Kroz cjelokupnu karijeru benda, znacajan pečat ostavljao je metalski krik, fantastično uklopljen sa, ponekad, ambijentalnim a većinom ultra
agresivnim (u zadatom žanru naravno) gitarskim komadima.
Ponekad je Turner uplivavao u melodične vode, ipak zadržavajući
izvjesnu količinu dranja. Na prethodnom albumu dranje je skoro potpuno nestalo, što se poslije Panopticon - a moglo i naslutiti, tako da smo dobili impozantan broj vokalnih dionica izvrsno čistog i briljantnog (ne u smislu kvaliteta!) karaktera. Problem je nastao onog trenutka kada je Turner prepoznao svoj "talenat" u korištenju glasa na takav način, odnosno, sopstvenom ubjedenošću da mu takav način pjevanja odgovara, odnosno, da takav način pjevanja odgovara muzici Isis. To u Turner - ovom slucaju apsolutno nije slučaj.
I dok je prethodni album njegove glasovne sposobnosti u navedenom obliku svojom "skromnijom" "Albini" produkcijom to veoma uspješno prikrivao, Wavering Radiant na tom polju potpuno podbacuje i pokazuje sve mane Turner - ovog veoma neprijatnog glasa.
Naime, kao i u slučaju bubnjeva, i glas je ovde isproduciran fenomenalno što je u Isis slučaju velika mana, jer, u ovakvom načinu produciranja muzike koju nam Isis nudi, Turner - ov ultra nazalni vokal potpuno vodi muziku u drugom pravcu i najčešće se ni u kojem segmentu ne uklapa u zvučnu sliku benda i, blago rečeno, čini album,
u pojedinim momentima, zaista neslušljivim.
Osim toga, bendu kao što je Isis, apsolutno, ni u jednom momentu nije potreban uticaj bendova kao što je Tool, jer, koliko god se svjesno ili nesvjesno trudili da naprave komercijalni proizvod i probiju se do siroke publike (ako to uopšte čine), proći će dosta vremena i bend će zaista morati dobro da se potrudi da izaće iz okvira vjerovatno najboljeg underground metal benda.
Naravno, ovo sve ne predstavlja manu za Isis. Jer, upravo gore navedene karakteristike čine Isis onakvima kakvi jesu.
Problem sa vokalnim dijelom Wavering Radiant bi bilo umjesno usporediti sa još jednim velikanom koji, možemo reći, plovi u sličnim žanrovskim vodama kao i Isis, samo što je diskografija ovog umjetnika predstavljala ključ za formiranje i egzistiranje Isis uopšte.
Naravno, radi se o Justin Broadrick - u, mastermind - u projekata Godflesh, Jesu, Techno Animal...
Broadrick bi definitivno imao istih problema da se nije usavršio u korištenju alata kao što je Auto Tune, jer i Broadrick, u principu, boluje od istih mana, samo što od svog melodičnog vokala, čiji je kvalitet na koncertnim nastupima zaista diskutabilan, ipak uspijeva da izvuce maksimum, a pri tome ga oboji svojim veoma gustim aranžmanima (preslušati album Conqueror od Jesu). Toliko o tome.

Formalno, i dok su Isis na Celestial, Oceanic i djelimično Panopticon, osmominutne forme rješavali najcešce formom repetitivnosti, na ovom albumu su tu tehniku zamijenili puno kompleksinijm formama. Kompozicije na ovom albumu su izuzetno složene strukture i slušaoca odvode na puno više nivoa nego što je to bio slucaj sa ranijim ostvarenjima, koji su isto tako svojom repetitivnošću stvarali potpuni trans kod slušaoca. Ovo je jednostavno drugaciji jezik izražavanja koji koristi elemente prethodnog u svojim povremenim fazama. U najmanju ruku, ovo su kamerne sonate, izuzetno složenog oblika, forme i sadržaja.

I ovde bi mogla da se povuče paralela sa nekim bendovima sa pocetka 70 - ih godina, jer, ako su Isis do sada bili nešto kao kraut rock band, onda su sada definitivno ušli u progresivne vode.

Iako su prve kritike na album prilično uzdržane, biće potrebno određeno vrijeme da se shvati eventualni značaj ovog albuma i da se stvari same od sebe postave na svoje mjesto. Sa Isis, i sa svim bendovima ovakvog kalibra i ovakvog kreativnog razvoja, to je uvijek
slučaj.

Da bi se to desilo, poslije nekoliko preslušavanja Wavering Radiant, vratite se na In the Absence of Truth i shvaticete koliko je to, ustvari, velik album. Celestial, Oceanic i Panopticon su ionako vec odavno klasici...

putnik // 15/05/2009