Rekordno posjećeni jubilarni 10. N.O. Jazz Festival završio je na najbolji mogući način - rasprodanom zadnjom večeri, koja je bila skoncentrirana na onaj 'N.O.' u nazivu Festivala.

Da smo trebali skoknuti do ljekarne po čepiće za uši postalo nam je jasno dok smo se približavali Teatru &TD oko kojeg je tlo podrhtavalo od Transitionala koji su taman počeli svirku. Svuda naokolo su se motali ljudi i ispitivali ima li tko kartu viška. Koliko je ljudi iz Hrvatske prije dvije godine potegnulo u Ljubljanu na Isis, mislim da je bilo jasno kao dan da će ovaj koncert biti rasprodan. Prvi zvučni zid s kojim smo se sudarili te večeri bili su već spomenuti Transitional, projekt Kevina Laske i Davea Cochranea, koji prate Isis na europskoj turneji. Kevin Laska uz Transitional ima i bend Novatron s Anthonyjem di Francom (Ramleh, ex Skullflower), a Dave Cochrane je svirao u Head Of David, Grey Machine i Jesu, koji su prije četiri godine u KSET-u svirali s Isis, i stari je frend Justina K. Broadricka iz Godflesh (hoće li taj reunion više??), koji je i masterirao ovogodišnji Transitional album ''Stomach Of The Sun''. Zanimljiva škvadrica. Nakon prve pjesme Transitional već nam je zujalo u ušima i slutili smo trajno oštećenje sluha. Bas, gitara i kompjuter su užasno glasno i masivno protresali cijeli &TD, a povremeni urlici Kevina Laske su neke nespremne posjetitelje pristojno isprepadali. Bubnjeve smo čuli, ali nismo vidjeli, jer Phil Petrocelli (svirao sa Jesu, These Arms Are Snakes, Fear Falls Burning, The Living Jarboe…) koji ih svira na zadnjem albumu nije bio prisutan. Možda na trenutke malčice zamorni, Transitional su bili čisto pristojan uvod u zadnju večer N.O. Jazza. U pauzi smo otišli malo odmoriti bubnjiće u &TD birc u kojem ste mogli slušati sve što se događa u velikoj dvorani, da vam slučajno što ne promakne dok se laktarite na šanku i mlatarate rukama u smjeru stričeka s prslukom i bijelom košuljom, a šanse da tako sletite avion su vam puno veće od onih da dotični striček pogleda u vašem smjeru i kaže ''Izvolite''. Uskoro se iz zvučnika začulo potmulo tutnjanje, pa smo se zaputili prema pozornici jer na njoj su bili Dälek. Valjda. Nije baš da su se vidjeli. Dvorana je bila totalno ispunjena dimom, s pozornice su blještala crvena svjetla, a sve je više ličilo na scenu iz Carpenterovog filma nego na koncert. Ako ste se uspjeli othrvati vibracijama koje su vas na ulazu u dvoranu gurale prema van, s polovice podija ste možda mogli razaznati dvoje ljudi na pozornici, i naravno jabučicu koja svijetli u mraku. Dälek su prilično nedavno nastupili u Zagrebu na istom mjestu, u sklopu isto tako jubilarnog 10. Žednog uha. To nije ništa čudno, jer Dälek u Zagreb dolaze svako malo, a posebno im je srcu prirastao K-set u kojem su svirali puno puta. Nisam bila tamo niti jednog od svih tih puteva, tako da sam Dälek gledala samo jednom i to prije Blues Explosion u Tvornici, kada ih je Jon Spencer poveo kao support band na turneju nakon što su im se putevi presreli na turneji negdje u Europi i navodno ih sam platio jer su mu organizatori rekli da neće oni podržavati nikave iznenadne predgrupe. Al eto, čovjek ih voli pa se ne da zbuniti… Moram priznati da ih onda kao bend koji svira prije Jona Spencera nisam baš bila u stanju doživjeti kako spada, osim vrlo glasne tutnjave i frendovog komentara da samo čeka da pogode pravu frekvenciju da mu se rasprsne utroba. Sad sam konačno došla u priliku u miru poslušati (kad se već ništa nije vidjelo) kako to stvarno zvuči. I zvuči glasno i mračno i moćno. A kako i neće kad je hip hop njihov život i nema tu zajebancije. Domaći hip hoperi i njima slični bi mogli malo poslušati Dälek da vide da hip hop nije samo mlataranje sisama, guzicama i zlatnim lancima. Ogoljeni apokaliptični hip hop. Dobar nastavak zatvaranja festivala. Prije Isis smo malo skoknuli na merch. Dälek su imali svašta za kupiti. Milijardu majica, ploča i CD-a. Za razliku od Isis koji su na merchu imali natpis da njihovih majica nema jer su zapele na granici (?!) i da fakat sorry, ali bit će ih sutra na koncertu u Ljubljani. Nda, to mi puno znači u životu. Čak nije bilo ni svih albuma na prodaju. Malo polovni merch…

Nakon luftanja dvorane, petnaestak minuta prije 23h na pozornicu konačno izlaze Isis, bend koji je i prouzročio svu tu gužvetinu zadnje večeri N.O. Jazza. Velika dvorana je bila pretrpana. Lijepo su nas zamolili da ne blicamo fotoaparatima jer je jedan član benda na to alergičan. I to jako. I za divno čudno većina ljudi se toga i pridržavala. Aarona Turnera nisam ni prepoznala dok nije uhvatio gitaru i stao pred mikrofon. Bio je toliko obrastao u kosu i bradu, a imao je i majicu Megadeth. Isis su odmah krenuli na posao s ''Hall of the Dead'' s posljednjeg albuma ''Wavering Radiant'' s kojeg su na kraju odsvirali pet od sedam pjesama (izostale su naslovna pjesma i ''Hand of the Hoast''). To im baš i nije bio popularan potez, jer dosta ljudi (i ja među njima) nije bilo zadovoljno set listom. Ali kaj se može, daj šta daš. Isis su zvučali odlično. Toncu svaka čast. Zvuk je bio glasan, ali kristalno čist. Od novih pjesama dobar dio publike je pao u delirij na uvodne taktove ''20 Minutes / 40 Years''. Djevojka pokraj mene je toliko skakala i vrištala da je izgledala kao da je osvojila sedmicu na Lotu. Sa starijih albuma smo čuli ''Dulcinea'' s ''In The Absence Of Truth'', ''Carry'' s ''Oceanic'', a s ''Panopticon'' su svirali ''Backlit'' i ''Altered Course'' kojom su i zatvorili koncert nakon kratkog bisa i samo sat i petnaest minuta svirke. Stvarno su mogli ubaciti još koju stvar s ''Celestial''. No lošu set listu na stranu, Isis su bili odlični. Nove pjesme uživo zvuče puno bolje nego albumu i stvarno su bili šećer na kraju još jednog izvrsnog, a ovaj put i jubilarnog, N.O. Jazz Festivala.

ana // 20/11/2009

> vidi sve fotke // see all photos