Treće izdanje Dark:Scene Records iz Novog Sada je fantastičan underground electro-dance album. Prilikom prvog albuma Overflow jedan inozemni kritičar je napisao 'dao bih svoje ljevo jaje da ove momke vidim na pozornici', a kažem 'ne dajem ništa, a puno tražim'. Ovaj album mi je ispunio očekivanja koja se talože odavno. Yeah man, to je to! Ali još tražim dodatak...

Nakon dvije odlične (čitaj: izvanserijske) kompilacije Dark:Scene Records iz Novog Sada, pokretač etikete Mihajlo Obrenov je objavio kolaboracijski album svojeg matičnog sastava DreDDup i Figurative Theatre.

Riječ je o 40-tominutnom albumu koji se pretežito bazira na instrumentalnoj electro-noise industrial glazbi koja je manje-više pogodna za ples. Ako ste ikada bili na nekom koncertu vezanom uz zagrebačko 'Smaranje' koje radi udruga Krlja Ustvari www.ususur.org, onda vam je odmah sve jasno. A ako niste bili, onda je stvar za objasniti malo teži zadatak. Naime, ovdje je riječ o fantastično originalno plesnoj elektronskoj glazbi koja često manjka na 'Smaranjima' koja su mnogo puta doslovce smaranja/umaranja s tek ponekim plesnim blijeskom (čast Nocturne, PPF i ICK). DreDDup su band iz prijestolnice modernog rocka na teritoriju ex-Yu, Novog Sada i postoje od 1997. godine. Osnovao ga je gitarist Mihajlo Obrenov napustivši sastav Mind Control i kako govori njihova biografija mijenjali su se iz albuma u album. Prvi rad im je bio demo "RU Digital!?" na kome se nalaze violine, klavijature, klasični rock instrumenti i ženski vokal, a sami kažu da su tada podosta zvučali srednjestrujaški (ne mogu vjerovati). Naredni radovi su uglavnom bili kraća EP izdanja gdje su eksperimentirali sa analognim noise samplovima, a kasnije su počeli raditi i video radove. Uostalom da ne prepričavam, pogledajte cijeli dosje na njihovoj web stranici...

Nego ovako... U bandu DreDDup su vođa Mihajlo iliti MiKKa (gitara, vokal), Erich (gitara), Serggio (bubnjevi) i Malter (bas), a ovdje se u kolaboraciji predstavljaju kao band sklon eksperimentima na teritoriju electro noise-industriala i za prvo upoznavanje s njihovim opusom ovo je odličan glazbeni štafelaj. Nisam imao vremena da saznam tko stoji iza imena Figurative Theatre, ali po ponuđenom materijalu moja pretpostavka je da se radi o vrsnoj ekipi (ili pojedincu) koja zna svoj posao u okviru elektronskog glazbenog zanata. Na albumu nema analognog zvuka bas gitare, bubnjeva i gitare, već je sav zvuk vješto manevriran elektronskom produkcijom koja 'peče' uho i para stereotipni sistem klasičnog noise-industrial rock banda a'la Throbbing Gristle ili Einsturzende Neubauten. Zvukovi koji se nalaze na ovoj kolaboraciji su digitalni, kronometarski odmjereni, po decibelima taman u rasponu ljudskog sluha, veoma su prijatni i odlično producirani sa ženskim vokalom koji vrlo često vrišti. Glazba seže od veoma plesnih komada "Paperback poetry" (odličan industrial broj), "Corridirs of evil", "Final scream - slumber victim", d'n'b ritmovima zaokruženog "Slowly fading away" do psihodelijom obavijenih "Make it harder" koji kao da su stigli s one čudesne psihodelične eksperimentalne X-planete Marc Stewarta & Maffia (album "As The Veneer Of Democracy Starts To Fade", 1985). Uostalom, Mark & Maffia su bili špica moje emisije na radio Đurđevcu od 1985. do 1994. sa skladbom "Hypnotized". Eh, to je bilo sjajno vrijeme avangardne elektronike... Uspoređivati Mark Stewarta (ex-The Pop Group) i ovaj kolaboracijski album je nezahvalno, ali postoji niz sličnosti koje me navode da je Mihajla i ekipu furao veoma sličan avangardni fazon. Ima pravo Kajkut koji tvrdi da avangarda više ne postoji, ali ova ekipa je napravila bez obzira na nepostojenje trendova u avangardi sjajan album. I k tome još plesan, što je dodatni plus za njihovu stručnu spremu. No, da ne bi bilo zabune, to nisu stereotipovi uvijeni u electro-body ili electro-pop, to su snažni, neujednačeni testosteronski ritmovi koje s vremena na vrijeme znaju isporučivati The Young Gods. Zvuk albuma je gotovo savršen, a koncept svake od 10 skladbi je neočekivan. Jest da su to osobenjačke igre čovjeka (ili cijele ekipe) koji je radio produkciju na kompjuteru, ali to je dovedeno u red i profinjeni izraz kako Bog (talent i ideja) u glavi i duši glazbenika zapovijeda. Sve odreda su sjajni komadi, a u nekima se nazire i ona stavka - 'e, da su Kraftwerk nastavili rad nakon "Electric Cafe" albuma 1985. mogli su tako zvučati'. Još kada se na kraju albuma zaori nevjerojatan ekspresivan hardcore-electro komad "Good for fork brain" koji kao da je otet od Necroanal i Alec Empire, dojam je potpun.

Da je John Peel živ, ovo bi sasvim sigurno vrtio u svojem BBC Sessionu.

A da su tu još i tekstovi, ovo bi bilo fenomenalno. Ovako je samo eksperimentalno, psihodelično i plesno. Ali vraški dobro. Meni je ovo fantastično, a vama?

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/12/2008