Priča o STEREOLAB počinje tamo negdje polovicom devedesetih kad smo kum (tadašnji cimer) i ja, u doba kad još nije bilo mp3-ca, internete i ostalih gadosti današnjice, trošili pare na iznajmljivanje cd-ova. Da iznajmljivanje, ako se toga još netko sjeća. Svakodnevno nas je put od naše sobice u Vukovarskoj vodio do kraja Tkalče, gdje se nalazio legendarni Dancing Bear shop, kojeg su "održavali" na životu jedan glazbeni kritičar i jedan budući izdavač. Tamo smo pomno odabirali već pomno odabrane cdove koji su se dičili na policama cd-shopa i jedva čekali da se vratimo do sobe, ubacimo cd u plejer i prepustimo se slušanju i uživanju. Usput smo negdje, naravno uboli praznu kazetu da bi mogli presnimiti taj dragocjeni materijal, jer, kao što to ide u životu, drugidan smo morali vratiti cd na policu u dućan.

Jedan od cdova koji nam se našao u plejeru bio je i "Mars Audiac Quintet", tada dosta nepoznate no u stranim medijima hvaljene, grupe STEREOLAB. S nestrpljenjem smo ga vrtjeli i slušali taj čudan spoj elektronike, krautrocka i indie popa s francuskim štihom. Ono čega se najzornije sjećam, je da se na tom albumu ništa nije događalo. Pjesma je krenula i završila bez ikakvih uspona i padova. CD je također počeo i završio bez ikakvih uspona i padova. Bilo nam je malo dosadno to slušati, ali svejedno dosta zanimljivo. Wow & Flutter, Ping Pong, International Colouring Contest i danas su ostale neke od njihovih najpoznatijih pjesama.



Originalna priča počinje 1990 kada su se Tim Gane i Lætitia Sadier odlučili oformiti bend, a oni su se ujedno i jedini održali do današnjih dana. Njima su se brzo pridružili Andy Ramsay i Mary Hansen, dok je kroz bend u tih 18 godina rada prošlo još podosta ljudi. Andy je još danas s njima, a Mary je poginula 2002. u prometnoj nesreći. STEREOLAB su vjerojatno bili prvi bend za kojeg je upotrebljen izraz "post-rock" jer križancu stilova kojeg su proizvodili nitko nije mogao naći prikladan naziv. Iako su najveću popularnost stekli albumima objavljenim polovicom devedesetih, nikad nisu prestali snimati istim žarom, a također nikad nisu prerasli okvire indie-kultnog benda.

"Chemical Chords" njihov je deveti (?!) studijski album, a uz studijske tu je i pregršt kompilacija b-strana, remixeva i ostalih neobjavljenih pjesama. Nakon par relativno lošijih albuma, za "Chemical Chords" moglo bi se reći da je na tragu njihovih najboljih ostvarenja. Iako ništa preciznije nije mijenjano u njihovom glazbenom izričaju, uspjeli su nakon tolikih godina objaviti skoro pa klasičan indie-pop album. Neon Beanbag ima onaj klasičan brzi lounge ritam, a Lætitijini vokali samo se naziru u pozadini. Three Women je singl koji s pumpajućim basom vrlo lako ulazi u uho, a One Finger Symphony s dodanim perkusijama, samo je lagani uvod u naslovnu, koja obiluje violinama…

I da znate, opet se ništa ne dešava na ovom albumu. Nekiput ni to nije loše.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 20/08/2008