Priču o englesko - američkom duetu The Kills vjerojatno ne treba ponavljati. Svaki dobar poznavatelj nezavisne scene 21.stoljeća morao bi znati da su u postavi pjevačica Alison 'VV' Mosshart i gitarist Jamie 'Hotel' Hince, te da su s radom počeli 2000. kada su se slučajno sreli na Floridi. S The White Strips osim što su muško-ženski duet veže ih i Toe Rag Studio gdje su 2003. Stripsi snimali album "Elephant", a The Kills iste godine svoj debi "Keep On Your Mean Side" (UK no.47). U glazbenom smislu i nemaju previše dodirnih točaka jer su The Kills okrenuti na stranu indie-rocka s utjecajima gitarističkog post-punka u lo-fi izdanju koje je potpomognuto moogom i kibernetikom (ritam mašina, samplovi, elektronika). Sva izdanja redovito su im dolazila na britanske top ljestvice, a najveći uspjeh ostvarili su singlom "The good ones" koji je došao na UK no.23, a skinut je s njihovog drugog albuma "No Wow" (2005), UK no.56. Alison je kao pjevačica specifičnog 'Siouxsie' glasa često gostovala kod nekih drugih glazbenika, pa je tako između ostalog sudjelovala na albumu Placebo "Meds" i Primal Scream "Riot City Blues" (oba objavljena 2006).

Album "Midnight Boom" je kao i po običaju kraćeg vremenskog opusa od 34 minute, ima 12 kompozicija i sve su odreda plesnog tempa. Prva je "U.R.A.fever", prvi singl kojim su najavili album, a u njemu je uz tromi elektronski trip-hop/ downtempo ritam nafilano niz sitnih efekata (telefon, samplovi), te debeli mumljajući zvuk pozadinske bas gitare i svega nekoliko gitarističkih fraza uz potporu pljeskanja rukama u kratkih 2.16 minuta. Ovdje oboje izmjenjuju vokalne dionice. Nešto brža je "Cheap and cheerful" (drugi singl) samo potpomognuta bas gitarom i neznatnim ritmovima gitare, dok sve ostale sekvence pripadaju elektronici.



"Tape song" je gotovo elektronska kompozicija gdje se iz šapata gitaristički fingerpicking pretvara u snažne plesne riffove, a jedna od tekstualno najinteresantnijih je "Last day of magic" (treći singl) inspirirana romanom Dostojevskog "Zločin i kazna" u pravom minimalističkom dance-rock maniru. Gitaristički žestoko nabijene su "Hook and line" i kratka Sonic Youthovska "M.E.X.I.C.O.", dok se inspiracija sa pljeskanjem i igrama proteže kroz laganu "Black balloon", plesni post-punk "Sour cherry" na pragovima P.I.L. i okončava u vrlo kratkoj "Alphabet pony" koja melodijski, posebno po refrenu podsjeća na Fugazi "Birthday pony". Pretposljednja "What New York use to be" je plesni komad u kojima su si The Kills dopustili i nekoliko interesantnih eksperimentalnih izleta u gitaristički lo-fi zvuk, dok je posljednja "Goodnight bad morning" jedina akustična balada uz pratnju gitare i piana, te posve odskače od ostatka materijala.

Uz osvajanje samog vrha na britanskoj nezavisnoj listi albuma, uspjeh na oficijelnoj listi najprodavanijih je identičan kao i u slučaju debija "Keep On Your Mean Side" koji je došao do no.47, ali s razlikom što su se The Kills ovaj puta po prvi puta pojavili i na USA listi. Doduše skromno na poziciji 133, ali za prvi puta više nego zadovoljavajuće.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/07/2008