Pravim imenom Abe Dichi, ovaj momak meksičkog porijekla s prebivalištem u San Franciscu pridružio se američkoj underground etiketi n5MD iz Oaklanda (Kalifornija) koncem 2004. gdje je nekoliko mjeseci nakon toga objavio prvi 7'' singl "Pesero" (2005). Potom je učestvovao na dvije kompilacije "The Mafia Rip Bin" i "One Five Zero" na kojima se nalazi po jedna njegova skladba u društvu od dvadesetak izvođača među kojima su i čuveni Arc Lab. No, prije nego što je ušao u ovo društvo elektronskih glitch i post techno/electro freakova, pohađao je glazbenu akademiju za piano, violinu i gitaru, te potom poprilično putovao po svijetu tražeći zvukove i eksperimentirajući s različitim glazbenim kulturama.

"Micalavera" je riječ koja se prevodi kao 'moj kostur', ali se ne odnosi na fizički dio tijela, već na glazbeni skelet kojeg je prikazao na ovom debi albumu u trajanju od 40 minuta. Album je instrumentalan, sadrži 12 pjesama i na njemu je Abe sam odsvirao sve instrumente (piano, violinu, gitaru, bubnjeve, bas, klavijature, ksilofon, harmoniku, melodiku...). Elektronsku potku čini kompjuterska obrada, glitch-electro samplovi i povremeno korištenje ritam mašine, kao i specifična post produkcijska tehnika koju je obezbjedio mix Valgeir Sigurdssona, cijenjenog elektronskog producenta s Islanda koji je radio s imenima poput Bjork, Mum ili Bonnie 'Prince' Billy. Mix je rađen u njegovom studiju Greenhouse na Islandu. Pjesme su relativno kraćeg perioda od 2 do 6 minuta i u njima prepliće elektronsko-akustične melodijske pop segmente koji sežu od minijaturnih eksperimenata (uvodna "Safe passage", ambijentalna "Iridescent wings" i završna "Cualidades"), preko trip-hop ritmova s obiljem laid-back atmosfera (valcer "Tall hat greeting" s vodećom melodijom na melodiki i ksilofonu i "Tenuous gears"), odjeka post-rocka (najdulja "Tepid coat i ambijentalna "Faificun"), čistih elektro akustičnih neo-folk manira s izletom u povremeni post-techno ("Extended slide", "Mira Arriba", "Este es mi secreto") do plesnog indie-popa (najplesnija "Step behind the yellow line").

Fino oblikovano 'sam svoj majstor' djelce koje prožima neke od bitnih karakteristika post-rocka otprilike na onaj način kako su to radili Tortoise sredinom '90-tih godina, samo s razlikom što je zvuk 'kostura' uobličen preko elektronske prizme. Pogodno za slušateljstvo navedenih stilova, kao i za ljubitelje Caribou i nježnih ambijentalnih pop pejzaža.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/06/2008