Miljenici britanske mainstream publike odmah su po objavi drugog albuma "Join With Us" (24.II 2008.) dospjeli na UK no.1 ispred Amy Winehouse "Back To Black Deluxe Edition" čime su samo potvrdili svoje umijeće skladanja lakih pop-rock nota za široku upotrebu. Njihov debi "Twelve Stops And Home" iznenađujuće je 2006. zablistao na UK no.2, no očekivani prodor u USA unatoč turneje nije im se ostvario. S istog albuma ostvarili su čak 5 hit-singlova od kojih je "Sewn" došao do pozicije UK no.7, a album je prodan u tiražu od milijun i pol primjeraka. Navodno je izračunato da se četvrti singl ""I love it when you call" 2006. godine emitirao na britanskom radiju nešto manje od 100.000 puta što iznosi otprilike 267 puta svakog dana, odnosno svakih 5 minuta. Te 2006. bili su najemitiraniji britanski sastav na radio programima.

Počeli su neformalno kao sastav Horn 1995. kojeg su osnovali Dan Gillespie Sells (vokal, gitara) i Richard Jones (bas, prateći vokal) inspirirani starim hitom The Buggles "Video killed the radio star" u vrijeme kada su bili studenti glazbene Brit School u Croydonu (Surrey, Engleska). Jedno vrijeme koristili su i ime Superfly, a nakon izmjena članstva, mnogo svirki po restoranima i malim klubovima, 2004. odlučuju promjeniti ime u The Feeling po nazivu jednog velikog kafića u Parizu gdje su jednom prilikom nastupali. Uz Jonesa i Sellsa od tada stalnu postavu čine Paul Stewart (bubnjevi) i dva brata Kevin (gitara, prateći vokal) i Ciaran Jeremiah (klavijature, prateći vokal).

Osnova odlika ovog albuma "Join With Us" The Feeling su bogate i slojevite melodije, raskošna produkcija podebljana orkestracijama i gudačima, te veliki korak u retro zvan '70-te. Na njemu se čuje sav komercijalni spoj od vještog stapanja The Beatles aranžmana, Elton Johnove kompozitorske sprege, preko konotacija melodija Abbe, Smokie, Bay City Rollers, Dexy Midnight Runners, Queen, Nik Kershawa, eurovizijskih šećerlama do očiglednih konotacija na vokalizaciju i patetiku Beach Boys, Bee Gees, Supertramp, Cliff Richarda ili nekadašnjih hit-makera Middle Of The Road. Jedini izuzetak je prvi hit singl "I thought it was over" (UK no.9) u blagom elektronskom stilu dance-rocka '80-tih, dok ostatak albuma unatoč obilatom retrospektivnom stilu obiluje vrlo finim i prozračnim kompozicijama ("Join with us", "Spare me", "Turn it up", "This time", "Don't make me sad" ili drugi singl "Without you") koje su neopterećene bilo kakvim socio-političkim ili društvenim opsesijama. Samo emocije, ljubavna patetika i melodramatičnost za brojne prigode. Svoj krajni patetični retrospektivni naboj prikazuju u posljednjoj "The greatest show on Earth" blijedo se poigravajući sa ostavštinama sympho-rocka u maniru Yes u vrijeme Rick Wakemana na produkcijski nemaštoviti minimalistički i nemonumentalan način sa završetkom u plesnom popu "We can dance (hidden song)" koja djeluje kao jedna od tko zna kojih loših kopija Mike Oldfieldovih hitova "Moonlight shadow" i "To France". Unatoč posvemašno prisutne sladunjavosti koju imaju njihove kompozicije, The Feeling su ponovno napravili veliki i pravi komercijalni album koji nije za kritičare, već za publiku koja sluša radio u kafićima, automobilima ili za vrijeme kada se sprema ručak i bezbrižno odmara u nepovredivosti kućne intime sa sjetnim prisjećanjem na nekadašnje vrijeme evergreena i nezaboravnih romantičnih hitova. Pravi patetični soft-rock album kojim su The Feeling definitivno razdvojili trenutnu indie i mainstream rock publiku. Nisu uzalud bili nominirani u 5 'best of' kategorija za Brit Award i jednoj najnezahvalnijoj NME za najgori band. Kako god, ovo je majstorski osmišljen rad za britanske svadbe, restorane i emisije tipa želje, čestitke i pozdravi. Prava roba za Tonči Huljića.

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 18/05/2008