Podaci o ovome umjetniku su dostupni na internetu, ali stranice su mu na japanskom jeziku i onda ga fućkaj... O biografiji se malo toga može saznati.

Ovdje je riječ prvenstveno o instrumentalnom albumu za gitaru gdje Hisato svoj instrument tretira preko distorzije i tek nekoliko vokalnih 'nijemih' dionica koje su razlivene u njegovom bogatom zdanju avangardnog psihodeličnog kolorita. Umjetnik je koji poput Thurston Moorea (Sonic Youth) nije samo baziran na žestoke noise udare, već zasniva glazbu po principu fuzije arta i minimalističkih melodijskih ambijentalnih personificiranih pejzaža. Već sama prekrasna omotnica na kojoj se nalazi dobar dio spektra boja poput tihe i prijatne eksplozije cvatnje trešnje ili odmaka ka jesenskim žutim bojama može aludirati da je sadržaj ambijentalne prirode. Od uvodne ambijentalne i nijemo vokalne "A hundred signs of light" do posljednje i najljepše "Cry baby flowers" u kojoj koristi istovremeno ritmičku ambijentalnu potku i gitarističku noise solažu nalazi se prekrasan ambijent kojeg je tek u skladbi "Grow" pojačava starinskom prljavom Hendrix distorzijom s noise nabojem karakterističnim za pravu garažu i eksperimentalni zvuk u kome uz neobičnu solo melodiju glavnu funkciju igraju popratni motivi napravljeni radom prstima, trzalicom i moguće udaranjem vrha dlana o samu gitaru. Odlično napravljen prikaz bujanja prirode. Još jedna skladba je u takvom maniru, naredna "Blood and leaves", a ako volite Gang Of Four uvod u skladbu "Anthrax", samo čekate trenutak kada će vas zgrabiti i odvesti u svoje bogato prostranstvo gitarskog noise-zvuka. S četvrtom vrlo laganom i snenom vokalizirano nijemom skladbom "Melody in the mud" Hisato počinje ambijentalni dio albuma kojeg nastavlja distorzirano prijatnom melodijskom bukom "Electric guitar land" (jedina sa fade-out završetkom), da bi ostatak materijala orijentirao u melankoličnom sadržaju. "Monster on the mud" je kraće rezonantno drone prebiranje nekoliko tonova i akorda koje nastavlja u "In the mud" s ponovno vokalnim nijemim glasom. Primjetno je da je ova posljednja snimljena na kazeti što svjedoči i sam šum magnetofonske trake, te su obje nastale kao plod simultanog rada na dvije odvojene, ali veoma slične kompozicije. Kod skladbe "Kind line" se primjećuje da je novijeg datuma i novije produkcije jer osim čistoće zvuka, Hisato koristi i dvostruku tehniku korištenja gitare za ambijentalnost i drone tugaljive i snene melodije. To je ujedno jedan od najboljih ambijentalnih komada na albumu. "Guitar six" je vrlo sličnog melankoličnog sadržaja kojeg je Hisato izgleda napravio kao atmosfersku popunu albuma, da bi u "Dawn" svoj stvaralački kapital sveo u posve najsporijoj, ali i najnemirnijoj temi albuma. Zadnja, već spomenuta "Cry baby flowers" je ogroman melodijski i virtuozni improvizacijski doseg ovog gitariste koji koristi mnoštvo slobodnih formi.

Veoma lijepi gitaristički solo album koji se uklapa u koncept onih raritetnih gitarista koji čvrsto drže do svoje vještine art-distorzije bez ikakvih popratnih instrumenata. Neki kritičar iz Amerike je spomenuo da je ovaj album preporučljiv za obožavatelje Acid Mothers Temple, naših znanih psihodeličnih Japanaca. Ima tu nešto... Pronađite tu stranu.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/04/2008