U boj, u boj... i iz njega izađi kao pobijednik. Geslo je ovog albuma mađarskih angažiranih nacionalno osviještenih neo-folk industrijalaca. Da sam mađarski ambasador i dio mađarske nacionalne stranke, te da razmišljam poput lidera Sturmasta Varge Gabora, sasvim sigurno bih promovirao ovaj album širom svijeta. Novi mađarski imperijalizam u suvremenoj alternativnoj glazbenoj varijanti? Zanimljivo djelo za razmatranje.

Mađarski industrial neo-folk sastav koji je bio gost Smaranja 4, 29.II 2008. u zagrebačkoj Močvari ukazao nam je povjerenje da recenziramo njihov album. Osnovu banda čini lider i pjevač, visoki plavokosi arijevac Varga Gabor koji na albumu sve vitalne funkcije obavlja sam (klavijature, programi, udaraljke) služeći se pri tome i nekim autohtonim instrumentima poput kavala, doromba ili čegrtaljke. Stalnu postavu čine bubnjar Akos Bodanyi i dvije lijepe gothic djevojke - Kurtosi Erika (udaraljke) i Gresz Agnes (violina), dok se kao gostujući glazbenici na albumu pojavljuju Balazs Kiss iz sastava Cawatana (iz Bekescabe) (www.myspace.com/cawatana) na akustičnoj gitari, te Anna Gresz na violončelu. Osnovna odlika Sturmasta je što su za razliku od gomile sličnih izvođača pravi starinski band koji sve svira bez ikakve osnovne pomoći sintetike, kibernetike i elektronskih samplova. Doduše, programirani efekti postoje, no oni su posve u drugom planu i slušatelja ne moraju interesirati jer ne zadiru u suštinu njihove glazbe, već su tu prisutni samo kao popratni efekti. Glazba je prije svega orijentirana na ritmove vojnih koračnica i programatsku angažiranu glazbu koja je pod utjecajima borbenih revolucionarnih arija i povijesnih ostavština s kojima je lider Varga izgleda previše zaokupljen.

Album otvara "Solum ipsum", kompozicija koja svojim glazbenim i tekstualnim sadržajem ulijeva optimizam pred ljuti boj riječima 'ja sam svoj svijet za sebe i u sebi' podebljana fanfarama i koračnicom uz odriješiti Vargin vokal koji sve tekstove izvodi na mađarskom jeziku. Instrumentalno je prožeta electro-industrial sintagmama i odriješitim vokalom koji kroz čitav album priča metaforizirane epove. Tekstualno je inspiriran stanovitim Andras Laszlom (mađarski nacionalni 'budnik' književnik poput Ljudevit Gaja ili Vuka Stefanović Karadžića). Naredna "Az imam az en belso vertem" (moja molitva je unutarnji oklop) počinje kataklizmičkim zvukovima ratnih aviona i ratnog stanja, te uz gotovo klasičnu glazbenu građu nalik na Holstov "Mars - the messenger of war" donosi tekstualni svjetonazor gdje se vjera u vlastitu snagu pretvara u nepatvoreni ljudski dio kojeg nitko ne može oduzeti. Nema straha. Samo snaga i moć percepcije uma i duha. Ova kompozicija je tekstualno bazirana po Rig Vedeu, a zvučno također završava sa zvukovima aviona i opće kataklizme. "Kraft" je još jedna poticajna duhovna energija u kojoj se govori o značaju vitalne ljudske snage koja razara i kreira, reže i sastavlja, a počinje samplovima neke socijalističke limenoglazbene mađarske davorije, te se po prvi puta na albumu pojavljuju akustične gitare uz relativno miran ritmički tempo koji je kroz minimalističku nadogradnju obogaćen samplovima simfoničarskih udara (vjerojatno klavijatura) koji su nalik na znamenita djela iz opusa klasične glazbe od 1867. do 1918. kada je Mađarska u sklopu Austro-Ugarske nagodbe (sa i bez Austrije) bila najmoćnija imperijalistička sila srednje Europe. 29.X 1918. su Hrvati prekinuli sve odnose s Mađarima i Ausrijancima i nastala je Kraljevina SHS koja je sav narod povela u zna se u kakvu povijest. Da su Mađari imali izlaz na more, danas bi se njihov jezik govorio u Africi, Aziji, a možda i Južnoj Americi... Ha-ha-ha, Hrvati im to ipak nisu dopustili, to im je bila jedina šansa, ako se ne računa naseljavanje Mađara po Rumunjskoj kako bi imali izlaz na Crno More. "A nagy jatszma" (veliko igranje) je još jedan otprilike glazbeno sličan broj s nešto dubljim korakom u neo-folk, razgranate akustične i violinske melodije i blagu psihodeličnost, te svojim akustičnim minimalističkim formacijama prizivaju Dead Can Dance kasnih '80-tih, dok je lirski naravno u teritoriju preispitivanja Boga, heroja, imperija i njihovih veličanja, kao i uloge velikih vođa, u ovom slučaju navedenih kao 'šahovski majstori' koji se igraju i manipuliraju s ljudskim sudbinama. Posebno je sugestivan Vargin vokal preko megafona na način kako bi možda Carl Orff radio "Carmina Burana" u 21. stoljeću. Sjajna stvar u kojoj je pozadina sastavljena od zvukova nalik na harlekinovu frulu. "Cirkuszt, kenyeret mindenkinek!" (za svakoga cirkus i igra) je glazbeno najortodoksniji komad albuma s potkom sastavljenom od limenih fanfara nalik na vergl, orkestralnim kabaretskim nabojem gradacije i plesnom koračnicom satkanom od Varginih veoma sugestivnih echo-vokala i 'a-ha-ha-ha' (doslovce) glasovnih samplova koji asociraju na to kako se trebalo ponašati po diktatu trakavice zvane Sovjetski Savez. Blisko onome kako su primjerice The Young Gods obradili "Alabama song" Kurt Weila. Za upoznavanje s albumom, ovo je svakako najpreporučljivija skladba. Skladba završava sjajnim kompozitorskim insinuacijama na orkestracije kako je Igor Stravinski ismijavao politiku SSSR kroz svoju modernu i sofisticiranu umjetnost. Pretposljednja "Veni vidi vici" je kao što i sam naslov govori pobjednički ep o borcu koji je sve porazio kroz svoj slavni pohod pregazivši pustinje, preplivavši mora i pobijedivši sve junake i crne armije uz grohotan smijeh iz srca. Možeš ti to Varga samo sanjati u svojim snovima o velikoj Mađarskoj. Nemate više snagu niti za nogomet, nema vas na svjetskim prvenstvima od 1986., a tko se više sjeća Kocsisa i Puskasza, ili Laszlo Fazekasa i Lajos Detarija? Zadnja koračnica "Indul az ezred" (pješadija je otišla) je instrumentalno finale kojim završava rat prikazano kroz revolucionarnu minimalističku melodiju nalik na varijacije harmonikaške teme "Budi se istok i zapad". Tek pri kraju ove najdulje kompozicije (6.33) dolazi sample neke stare revolucionarne mađarske skladbe koji kaže 'slušaj, limena glazba svira, kaže da odlaze i zato pusti nek sva zvona zvone'. Inače, skladba je ritmička koračnica i za vjerovati je da se Varga slatko smijao kada je komponirao ovaj veoma zabavan i slobodno se može reći, zajebantski komad.

Glazbeno jednostavan i minimalistički orijentiran album s jasnom anti-militarističkom porukom da se potrebno braniti samo ako dođe do napada. Varga je to umješno sklopio u konceptualni prikaz okupacije i ratnog stanja posežući u ne tako daleku prošlost njegove ex-komunističke Mađarske gdje im je SSSR visio nad glavom 45 godina. Personificirao je cijeli niz poruka i slogana kroz sasvim jednostavni lirski buntovni revolucionarni prikaz koji ima i sofisticiranih predznaka da od Sturmast treba očekivati još ovakvih znamenitih djela. U vrijeme kada je Laibach radio nešto vrlo slično u ex-Yu on je bio još klinac, no nije mi poznato da se netko sličan usudio to raditi u tadašnjoj Mađarskoj kada su oni koji su progovarali tim tonom i na taj način redovito završavali u Sibiru. Stoga, ništa novo niti revolucionarno, ali svakako je materijal koji zaslužuje pažnju čime je Varga (a i Sturmast) napravio veliki korak da pokaže svijetu što i kako se živjelo u Mađarskoj za vrijeme komunizma.
Uz tekstove na mađarskom, knjižica u ovitku cd-a donosi i prijevode na engleskom. Zvuk i produkcija su odlični, te ako volite i razumijete prve albume Laibach (a i gothic stil Dead Can Dance, rafinirani industrial Einsturzende Neubauten i Throbbing Gristle), ovaj angažirani (anti) ratni komunistički prikaz morate imati u svojoj kolekciji. Eh, šta bi bilo da su ovaj album objavili prije barem dvadesetak godina... S obzirom na njihove tadašnje pubertetske godine, u najboljem slučaju bi ih potjerali u popravni dom kao nestašne balavce koji se sprdaju s komunizmom. Danas oni vele hvala Bogu, nema ga više i možemo reći ono što želimo.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 10/05/2008