Steven R. Smith je vrlo dobro poznat glazbenik u krugovima avangardnih i modernih klasičara, te publike koja prati zbivanja na ambijentalnoj i eksperimentalnoj sceni zahvaljujući svojim projektima sa sastavima Hala Strana, Thuja i Mirza s kojima je ukupno objavio dvadesetak radova. Upravo priprema i novi projekt Ulaan Khol. Rođen je u Fullertonu (Kalifornija, USA), te radi na relaciji San Francisco - Los Angeles. Glazbenicima širom svijeta je poznat kao konstruktor i graditelj raznih instrumenata, a na dobrom dijelu svojih inovativnih patenata zasniva i vlastiti glazbeni opus. Radi uglavnom s električnom gitarom i brojnim patentiranim gitarskim inovacijama, te uz to koristi buzuki, hurdy-gurdy, dijelove gajdi (poput prirubnica) i čitav niz egzotičnih tradicionalnih folk glazbala koje je nabavio širom svijeta. Okušava se u različitim glazbenim stilovima od psihodeličnog rocka (sastav Mirza), eksperimentalnih improvizacija (Thuja), tradicionalne folk glazbe istočne Europe (Hala Strana), preko free jazza, do filmske, kao i moderne klasične, te raznolike folk glazbe. Njegovih desetak solo i dvadesetak radova s već spomenutim grupama do sada su objavljivale samo nezavisne etikete Autopia, Darla, 3 Acle Floor, Little Big Brother, Emperor Jones, Jewelled Antler, Catsups Plate, Important, Soft Abuse, Last Visible Dog, Music Fellowship, Tumult, Strange Attractors, Ba Da Bing... Nakon solidnog prijema albuma "Antimony" (2004), Digitalis Industries je ponovno odlučio da mu objavi i ovaj, 12. studijski album.

Ovdje se S.R.Smith po prvi puta okušava u svojoj petnaestogodišnoj karijeri kao vokalist koji je svoj glas razlio po još razlivenijoj glazbenoj površini koja je otprilike vrlo bliska drone post-rocku bez bubnjeva što je najbolje došlo do izražaja u naslovu "O, blessed night your sunrise has burned down". U prvoj skladbi "Across the flats" koristi distorziranu gitaru koju nekontrolirano improvizira stvarajući zagušljivi i maglovit ambijent koji pojačava pozadinskim zvukom harmonija. "The pity of all things" je očigledan utjecaj tradicionalne indijske glazbe (harmonij i gitara) gdje se njegov glas pretvara u šamansko pjevanje koje se glazbeno i ambijentalno uklapa u ragga melodijske figure. "Bindery", "Cleft" i "In light" imaju ponešto od psihodelične shoegazer lijenosti (Galaxie 500, primjerice), ali i Neil Youngovog turobnog patetičnog stila, kao i atmosferskih dark-wave i neo-folk primjesa. U "Whistling" koristi neki vlastiti žičani instrument (zvuči kao orijentalni oud) kojeg tek na momente pojača sa sitnom gitarskom distorzijom u pozadini s pratećim i sporadičnim ženskim vokalom. Smisao za cjelokupnim ambijentalnim prozračnim sferama pokazuje u instrumentalnom i najdužem broju "The tree king" (orgulje, gitara i njemi glasovi). Album zatvara vrlo fina, ali i nemirna instrumentalka "Upon" koja djeluje poput mirnoće gitarskih ambijentalnih eksperimenata Sonic Youth. Tekstovi su minorni, s tek ponekoliko stihova koji se u principu gotovo i ne razumiju jer su potopljeni u zvučnu kulisu i uglavnom služe samo kao treći instrument koji proizvodi efekte.

Kritičari su vrlo pohvalno dočekali ovaj album, međutim zbog samog posve nekomercijalnog sadržaja, "Owl" uz sve svoje skrivene glazbene kvalitete ipak ostaje marginalno mini remek djelo improvizacije na temu psihodeličnih ambijenata. Samo za fanove.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 11/05/2008