Jason Molina se zove čovjek odgovoran za glavninu ovog prekrasnog albuma na kojemu svaka pjesma zvuči kao jebeni klasik zagubljen negdje u ladicama nekog kućerka nekog napuštenog gradića i to tko zna odkad.Riječ je,dakle,o bezvremenskoj glazbi.Glazbi kojoj vjerovatno ,ako ju stavim u player za 20 godina ponovno neće ništa nedostajati.I neznam zapravo kako približiti ovu country-blues-sevdah ljepoticu,od koje pjesme početi,možda od uvodne Farewell Transmission koja tako divno rola,okreće i melje što je u (prividnom naravno)kontrastu s hipersenzibilnim, gotovo jezivo direktnim Jasonovim vokalom za koji pretpostavljam za uživo napravi gustoču atmosfere koju možeš nožem rezati.(oprostite na pretjerivanju,ovo mi je prva recka nakon dugo vremena).Obično mi vrhunce katarze predstavljaju Just be Simple i Hold On Magnolia, ali to je zato što sam ja pičkica ,nemora biti tako,siguran sam da svatko razuman ovdje može pronaći nešto za sebe.A ovo mi je tek prvi njihov alb! um koji sam poslušao.Ako sam dobro zapamtio,Band postoji od sredine 90-tih,i imaju blizu desetak izdanja što albuma što EP-a.Jedva čekam.

oliver kovač // 02/09/2003