Moram spomenuti da kada sam prvi puta preslušavao "everything all the time" pjesme su zvučale bez mane, gitare melodične, solo dionice instrumenata upadale baš tamo gdje treba, pamtljivi rifovi, lijepi melankolični tekstovi.
Ali sve to me nekako nije moglo odlijepiti od činjenice da vokal pjevača Bena Bridwella toliko neodoljivo, identično vuče na onaj Jima Jamesa iz meni najomiljenijeg benda svih vremena My Morning Jacket.
Ne na način da je loša kopija, nego najjednostavnije preslično. To što su im stilovi glazbe manje više iste kategorije nije također pomagalo.
Uglavnom, kao da mi na winamp listi ispod "mmj" nije ni došlo do promjene izvođača.

Kad sam počeo preslušavati ovaj album, "cease to begin", razmišljao sam isto kao i u početku, jedino što me već prva pjesma "is there a ghost" toliko privukla i oduševila me da sam mu morao dati puno veću šansu nego što sam planirao.
Slušajući ga, počinjem dolaziti do spoznaje da se ta dva vokala ustvari toliko razlikuju, da je vokal instrument kao i svaki drugi.
Ben ne djeluje ni najmanje pod pritiskom toga da svi mogući spominju istu usporedbu, već hrabro ide dalje, pjevajući iz srca dokazujući da nema potrebe da se njegov bend bilo kako etiketira s mmj osim da su dobra glazba, da su bend za sebe. To moraš poštovati.
Čak mi i zvuči kao da Ben pjeva mnogo čisče nego na prvom, čime je odmah i plus mnogo bolja produkcija.
Kad to više nije bilo, ako možemo reći, problem, lagana zapreka, mogao sam si slobodno dopustiti da bezbrižno uživam u ovom blistavom ostvarenju zvanom "cease to begin". Sam album ne pada ni u jednom djelu, već spomenuta prva stvar, pa "no one's gonna love you", "the general specific" i posljednja "windows blues" su vrhunac, bolno melodične i slušljive do iznemoglosti, dok je možda najbolji dio albuma, vrhunac vrhunca simbolično u sredini, pjesma "island on the coast".
Gitare su glavni adut poslije vokala, toliko nježni tonovi, tipa explosions in the sky, koji u drugom trenutku opet iznenade pelaskom na zvučno tešku agresivnu razinu, kao da je doletio trail of dead.

Sve mi djeluje nekako laganije i udobnije, mnogo emotivnije nego na debiju, što je očito i bila namjera, a što im je, na kraju, i uspjelo.
Kao da slušajući gledate vrtuljak pun sretnih i šarenih boja koje se prelijevaju u veliki pulsirajući nevidljivi ritam života.

ocjena albuma [1-10]: 8

vidman // 12/12/2007