Nisam dosad bio upoznat sa ovim bendom, na vlastitu sramotu. Doduše dugo vremena nisam pratio black metal pa nije ni čudo da mi je masa toga promaknula. Letimični pregled na metal archives stranici benda daje do znanja kako se radi o iskusnoj ekipi sa dosta bendova u kojima su ili prije, ili trenutno sviraju. Stil je black metal u općenitoj definiciji ali ima nekih aspekata koji meni osobno itekako prijaju. Nakon intra 'Falling' slijedi 'Mud to gold' koja dosta furiozno uvodi slušatelja u album kojem je jedan od glavnih aduta utjecaj Mayhema i to sa Grand declaration of war faze. Lagani prelaz u šestosminski generični Bathory za sirotinju, ali aj, suzdržat ću se od komentara jer sve to funkcionira vrlo dobro. Dosta i melankoličan dio koji slijedi pridodaje na raznovrsnosti dok su najupečatljiviji aspekt vokali koji su dosta atipični za black metal, a ako bi više bendova iskoračilo izvan zone komfora mogli bismo svjedočiti novoj školi blacka. Dramatični i grandiozni dio kao bridge između prethodnog dijela pjesme, da bi se stvar vratila na taj šestosminski humpta dumpta prije negoli završi furioznim blastom.



'Tongue in pieces' počinje šestosminski, ali vrlo brzo prelazi u blast beat sa vratolomnim gitarskim dionicama i album u mojim očima samo raste. Blastovi nastavljaju još neko vrijeme do naglog prelaza i dionice gdje je bubanj isprekidan, da bi evoluiralo u ok šestosminski riff praćen clean vokalima. Sve to traje neko vrijeme dok se stvar opet vraća u taj blackerski furiozni rafal pred sam kraj, koji je rezerviran za primitivni gitarski riff koji bi meni bio okosnica pjesme, ali moj ukus u blacku je bitno drukčiji. 'Like god who knows' nastavlja ovaj black metal sa kombinacijom blasta i sporijeg beata kao neki militaristički Ministry sa 'Just one fix'. Za ovako furiozan black dosta je i atmosferičan, ali samo na momente. Bend ima tendenciju da najbolje adute skriva za kraj, što je slučaj i kod ove stvari. Zašto- mogao je biti fenomenalan bestialni black metal pogotovo riff sa 'Tongue in pieces'. 'Ortus Umbra' je itermezzo, nakon kojeg slijedi 'Mashalam', koja izranja iz laganijeg gitarskog pasaža i prerasta u... thrasherski banger? Malo iznenađujuće ali stvar koja će razvaljivati uživo. Nakon kraćeg i solidnog šestosminskog dijela dolazi odličan pasaž nakon kojeg se stvar vraća tom nekom punerskom thrashu. 'The silence of the trumpets' počinje šestosminski grandiozno, nešto kao grandiozne kasne devedesete samo bez sympho elemenata. Dalje ide red blasta, da bi stvar završila kako je i počela. Album kraju privodi atmosferična 'Getsemaní' sa proganjajućim vokalima i prikladan završetak ovog odličnog albuma.

Osobna averzija prema formulaičnim kompozicijama na stranu, ovo je vrlo dobro ostvarenje benda od kojeg bih, s obzirom na vijek trajanja i trebao očekivati kvalitetan materijal. Mea culpa.

Tracklista: 1. Falling, 2. Mud to Gold, 3. Tongue in Pieces, 4. Like God Who Knows, 5. Ortus Umbra, 6. Mashalam, 7. The Silence of the Trumpets, 8. Getsemaní

ocjena albuma [1-10]: 9

marko šiljeg // 17/06/2025