Sa zvaničnim albumom ih nije bilo više od 12 godina (album "White Glove Test" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=17279, 2013.) mada su u međuvremenu objavljivali split i singl izdanja, a kod njih se jako dobro zna da sve što imaju za reći rješavaju u formatima do maksimalno 3 minute premda još uvijek preferiraju nekadašnju Napalm Death kompresiju od po 20-ak do 40-ak sekundi po pjesmi. Jasno, Jon Kortland (gitara, vokal) i Jensen Ward (bubnjevi) kažnjavaju fascinacijom tajanstvenog barbarizma proučavajući medicinu u sklopu degeneriranog društva koje je eksplodiralo pandemijom COVID-19 u ružan i nakaradan oblik svjetonazora u kome svi znaju sve, a u principu su neupućeni hipotezičari što sami kuju neke mistične, neutemeljene urote. Ono, kao, društveni internet pametnjakovići znaju pravu istinu, a ustvari nitko od njih ama baš nikakvog pojma nema. Naprotiv, Iron Lung nije ovdje da podvuče konačnu crtu namjernog uništenja današnje civilizacije vlastitim izmetom, nego kroz 18 pjesama raščlanjuje negativan odjek s mnoštvo intuitivne samorefleksije. Fabula se proteže u tim kratkim pričicama o ljudima koji nisu poduzimali nikakve mjere opreza tokom pandemije nego su samo širili glupu paniku, onu vrlo sličnu poput straha od atomskog rata tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća kroz idiotizam i neznanje, točnije, antagonističkog stava prema racionalnom jer je sama ljudska priroda vrlo plitka, a i luda. Sam Kortland jednom prilikom kaže 'iznenađen sam što je naša ljudska vrsta preživjela ovoliko dugo u vlastitoj, sporoj smrti odumiranja'.



Kroz priče proteže se i konstruktivan prikaz vladajućih sila koje kontroliraju naše postojanje, a za njih je ljudski život bezvrijedan, tretiran kao smeće, obično gnojivo koje ne vrijedi apsolutno ništa, odnosno, analizira proces konačnog sloma što je vrlo dobro sročeno u mučnoj doomcore temi "Cog II" s video spotom snimke elektrošok terapije sa Sveučilišta Nebraske 1941. kada su stručnjaci smatrali da je čovjeku potrebno samo 6-8 tretmana da bi se izliječio, ali od čega?



Po mom mišljenju, predugo se čekalo da ovo zdanje ispliva jer su meštri već i poprilično ostarjeli, energija im je opala, te iako se drže svih vlastitih minimalističkih standarda, slušati samo ogoljeni bubanj, gitaru i bijesni vokal nije dovoljno za ono što sam očekivao. Ima tu i kratkih psihodeličnih ("Adapting"), te eksperimentalnih momenata ("Perfect ending", samo 27 sekundi, "Failure") uz obilati hardcore/ grindcore ("Internal monologue", "Lifeless life"), mnogo ulaska u sludgecore ("Poisoned sand", "Everything is a void", "Virus", "Hospital tile", kompleksne ekspresivne mračne psihodelije"A loving act", čak 3 i pol minute koja prelazi u kratki, priloženi video i singl "Purgatory dust"), no nedostaje one nekadašnje abrazivnosti i sumanutog kaosa, barem za mene.

Prikaz općenito jadnog stanja današnje civilizacije je sasvim korektno, punkerski odrađen u angažiranom aspektu napadavši američki sistem zdravstva na, huh, pa ne baš i nešto posebno agresivan način je grozničava potraga za starom energijom, depresijom i tmurnim strahom današnjeg post-kapitalističkog imperijalizma. Uz tu traumatičnu fabulu američkog sistema u vrijeme Trumpa i Joe Bidena koncept je, lirski, nema što, jasno sročen pamflet s puno zdravog, ironičnog i ciničnog humora da u USA ne treba dolaziti jer je to velika država koja propada u neonacizmu i kako je davno rekao pokojni Mark Stewart (The Pop Group), država čija se politika svodi na smanjenju stanovništva na čitavoj kugli zemaljskoj.

Naslovi: 1.Adapting, 2.Internal monologue, 3.Lifeless life, 4.Shift work, 5.Poisoned sand, 6.Everything is a void (album version), 7.A veiled eye, 8.Perfect ending, 9.A loving act, 10.Purgatory dust, 11.Virus, 12.Purgatory dust (finale), 13.Acres of skin, 14.Hospital tile, 15.Cog II, 16.HeLa cells, 17.Failure, 18.Survived by...

Ocjena (1-10): 6,5

horvi // 22/05/2025