Ne znam koliko kome znači bend Cloud 68, ali u njemu je svirao Višeslav Šošić prije desetak godina. On je u tijeku najžešće COVID-19 pandemije u proljeće 2020. s producentom Svenom Pavlovićem pokrenuo ovaj bend, a tri godine kasnije im se pridružila Sara Zeko i od tada funkcioniraju kao trojac. Pošto su svirački znalci, takoreći multiinstrumentalisti, na ovome debi albumu potpomognuti s još nekoliko gostujućih glazbenika (Viktor Krasnić - bubnjevi, Jakša Perković - bas, Lidija Dokuzović - vokal), postavili su, barem u očekivanjima, visoke kriterije. Uistinu, nakon prvih, odličnih singlova "Hej bejbe", "Kratki pogledi" i "Soba", spomenute 2020. realiziranih samo kao duet, svašta se nagovještavalo jer su pokazali fleksibilne studijske performanse na razni suptilno mirnog krautrock popa začinjenog indie-rockom i cold-waveom, na žalost, tanani Višeslavov glasić je s vremenom uronio u gnjecavi dream-pop i sad, kako kome se ovo dopada, sve zavisi o ukusu. Meni osobno je upravo njegov glas najveći kamen spoticanja jer je tanano 'soft', mekano prigušen, inertno lijeno razvučenih polumelodičnih arija, gotovo sanjarskih za dječje balade i uspavanke u vrtiću, što, dakako ima svojih prednosti u nježnim frekvencijama, međutim kada se neke pjesme odvale u distorzirane gitare, smisao se delikatno gubi, odnosno ne sjeda s obzirom da ima nedostatke u prijeko potrebitim oktavama, a odmah da kažem, nije niti Katanec, ona neuroza Stephen Malkmusa (Pavement) ili ono uživljeno glumatanje prefriganog junkieya Wayne Coynea (The Flaming Lips).



To se odmah uočava u uvodnom singlu "Retrogradno" s primamljivim new-romantics/ dance-rock elementima, no vokalna rola mu je apsolutno nerazumljiva. Istini za volju, ja baš nisam puno razabrao ovakvo lijeno mumljanje, te bi najbolje bilo da je ova stvar izbačena, ili tek stavljena kao bonus na kraj ploče (da, tiskan je i vinil). Ajde, dok pjeva u laganim laid-back strukturama poput post/indie-rock komada "Žal" i "Voda" ponešto impregniranim elektronikom i klavirskim staccatima, osobito u finom poluakustičnom krautrock acid-popu naslovnjače "Kratki pogledi" to još nekako, pa čak i prijatno funkcionira jer glazba pokriva daleko upečatljiviji sektor, onomad kao što se za Haustor u vrijeme albuma "Treći svijet" (1984) govorkalo da bi to bio sjajan bend samo da imaju boljeg pjevača, a na koncu se ispostavilo i pokazalo da je Rundek jedini ostao na površini ostvarivši velecjenjenu komercijalnu karijeru.



Psihodelični singl "Ne budi me" fino relaksira indie i space-rock s britpop elegancijom na tragovima Suede i raznježenih Editors, ali, ah, razlika u vokalima je enormna, ok, dođavola, zašto bi uopće i trebala ta podudarnost u imitacijama? No, meni su ovdje najbolja dva pozadinska krika, pretpostavljam multiintrumentalnog maestra Svena pred samim finišem kompozicije. Tek s time se pojačava senzibilitet, sjetite se one šaputave "Someone, somewhere in summertime" Simple Mindsa 1982. kada Jim Kerr pred konac kompozicije urliče do bola u dinamičkoj new-romantics senzualnosti. Ali, Polaridi su još jako daleko od toga jer između ostalog i nisu baš pokazali sklonost hrabrijim i eksperimentalnijim pristupima…

Full album:



Stil glazbe je poprilično definiran indie-rock simptomima pop klišeja, elem, ama baš ništa novo u hibridnom nastavku retrogradnog preporoda s početka 21. stoljeća na drugom-trećem koljenu revitalizacije ogromnog utjecaja Roxy Music kojeg je svaka nova generacija brižljivo sakrivala poput najočitijih, planetarno besramno popularnih hipsterskih kopija Arcade Fire i The Foals (a i The National su ga maznuli podosta), dok je primjerice jedina 'prava' indie-rock stvarčina ovdje spomenuti prvi singl "Hej bejbe" u žargonu pop melodije Sonic Youth iz cirka faze "A Thousand Leaves" albuma upravo s Lidijom Afionkom na vokalu sinergično se upustivši u onaj vokalni duet Thurston Moore - Kim Gordon koji je nakon 3 decenije značajnog kreativnog rada okončan razvodom braka i razlazom benda zbog slučajno pročitane SMS poruke koju je Thurston zaboravio izbrisati. Pa možda i nisu slučajni stihovi refrena 'hej bejbe, vrijeme je da si oprostiš/ da mi oprostiš/ da zaboraviš…/ koliko su duge i isprepletene tuge/ zar je stvarno nužno, da završi tužno?. Tko je plakao nakon razlaza Sonic Youth, plakao je. Ja sam bio među njima na vlastitom sprovodu u mom srcu.

Na ovih 40 minuta ima obilje materijala za ciljanu publiku hipstera i ne bih ulazio u te rasprave jer nitko ne voli slušati i čitati o svojim idolima da su imitacija, evo nedavno sam uvrijedio kolegu koji obožava finski Nightwish kad sam mu rekao da je to kopijina kopija sympho-progressive rock-metal križanca Deep Purple, Yes, Marillion, Sage i Dream Theatre, a on siromah, jedva da zna za ove prvonavedene, njegov komentar budući da sluša samo deezer, spotify i sve ostale mobitel instalacije koje mu algoritmom davaju prikladnu glazbu je bio da sam glup i ništa ne razumijem. Od tada više uopće ne kontaktiramo: ne smiješ više nikom ništa iskreno reći, nego samo ono što očekuje. Dosta je toga. Treba uistinu reći konstruktivno, barem opažanje, ako ne i kritiku, koliko god da nije ugodna: ovaj album bi meni bio simpatičan da Višeslav pjeva drugačije, odvažnije i hrabrije, otkačenije. Ne volim ovakav mekani način vokalne interpretacije, niti naši zabavnjaci tako ne pjevau, niti Josip Katalenić koji se nakon onog debakla s dječjom pornografijom sada potpisuje kao Chris Collins. Ako je to alternativa, onda u tri pičke materine, jebo ovakvu pop alternativu, takozvane indie-rock furke i ostale hipsterske stilizacije.

Interesantno, na dan pisanja ove recenzije, vrlo hladnog srpskog Badnjaka, pored kompjutera mi je iznenada uletjela muha (postavila tko zna koliko jajašaca)… i nestala. Ali neću dezinficirati, baš me zanima što slijedi..

Naslovi: 1.Retrogradno, 2.Žal, 3.Voda, 4.Soba, 5.Kratki pogledi, 6.Ne budi me, 7.Kad si tu, 8.Treptaj, 9.Hej bejbe, 10.Ne budi me (alternativna verzija)

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 07/01/2025