Ovaj album mi na repertoaru za recenziju stoji već jako dugo, više od godinu dana, pa rekoh, ajde, sad kad su godišnji odmori da se pozabavim s njime. Dobru vijest ili barem informaciju da ovako nešto postoji valja uzeti i sa zakašnjenjem, a autor navodno već radi i na novom albumu. Opsimath je zadarski multiinstumentalist Kristijan Bajlo koji je prošao kroz nekih 15-ak bendova (meni jedini poznati su Inceptor i Inferno B.C.), a momentalno je aktivan u zadarskom electro-metalu Cyber Hate i zagrebačkom symphonic power metalu AngelSeed gdje od 2020. svira bas gitaru. Ako se sjećate, bend je bio predgrupa na zagrebačkom koncertu Within Temptation 14. siječnja 2008. u Tvornici, ali Kristijan tada još nije bio s njima. Ovdje je na vlastitom debi albumu od 33 minute sam svoj majstor, no društvo mu čini vokalist Bruno Longfield iz šibensko-zadarskih bendova Sikasa, Arises, Porko Dio, te malo znanih Kapra i Spectrum.

Full album:



S obzirom na prilično bogatu Kristijanovu karijeru u kojoj je svirao gomilu žanrova, naravano da se čuje i osjeti taj protok iskustva, pa ovaj album ima mnogo odličnih revalorizacija. Prije svega, tu je njegov suptilan kantautorski gitarski staccato u lijepom uvodnom instrumentalu "Appeal" nakon kojega pomislite da je pred vama neki osebujan akustičan folk album, čak kada i počne druga tema "Let us go" prepletena ambijentalnim motivima baladnog ugođaja u čudnom menuetu, no nakon prve minute se razvija u tromi metal s tim Longfieldovim odličnim, čvrstim vokalom na igrama growla i dugačkih, epskih arija, onih tipično tradicionalnih a'la James Hetfield, a kako pjesma odmiče, tutnje blastbeatovi, breakovi i dobro pozicionirani progressive aranžmani s nekoliko izmjena u akustiku, ambijent i oštri napad s headbangerskim elanom između thrasha i deatha da se komotno pomisli kako su svojevremeno, tamo u 70-im i King Crimson i Pink Floyd i Van Der Graaf Generator mogli ovako zvučati da su imali agresiju. Tu sad još jedna stvar dolazi do izražaja: nesvrstani lirski obzor na engleskom jeziku koji se proteže tokom čitavog albuma. Nije strikto uperen u ništa točno ciljano, introspekivan je prema društvu i civilizaciji, ja bih primijetio da je vrlo humanistički pozitivan, ne potencira niti Boga, niti Đavla mada komunicira s njima kroz 'nas', smrtna bića koja se pokušavaju othrvati porivima šablona i kalupa proširivajući svoje vidike u nepoznato znajući unaprijed da smo na tom putu izgubljeni filozofi. Pjesma "Introspection" je još najbolji primjer (ne)shvaćanja ljudske prirode u kojoj, kako kaže i sam naslov albuma 'gledamo sami sebe' kroz bezbroj različitih okulara gubeći se u labirintu vlastitog uma misleći da smo bogovi, a u stvari moralno iskvarene životinje, paraziti i proždrljivci za slavom, stoga ove stihove, posebice 'ostavite pitanja koja vas brinu/ uđite u svijet bez neizvjesnosti, svijet bez nas' mogu imati slatku filozofsku misao kao životnu poruku u lijepo uređenom symphonic uvodu s brutalnim terorom koji stalno izmjenjuje diverzije kratkih riffova, moćnih growlova, senzibilnih 'clean' arija, blastbeatova s laganim tempovima, mnoštvom gitarskih solaža, a da, tu se uistinu nađe i melodičnih trenutaka u monumentalističkoj simfoniji kompresiranoj u nepunih 7 minuta. Završni dio je srceparajući i od njega bi Sead Lipovača napravio neku novu baladu, ha-ha-ha!

Meni ponajbolja stvar "Social mimicry" njedri kroz baladu s razmatranjem društva koje ne mora biti suvremeno, moglo je biti i prije nekoliko tisuća godina pokazavši bogati autorski kredibilitet spreman za unaprijed određenu katastrofu, već prvi stihovi kazuju 'svi ljudi koje vidim utopljeni su u društvenoj mimikriji', te razglabajući kroz progressive aranžman na gotovo operni način, ajde, bolje rečeno onako kako je to Peter Gabriel u Genesis secirao socijalne i političke komentare, a kasnije su neki odlični prog-rock bendovi usavršili zvuk (Saga, Pallas, Marillion) ubacivši i distorzije na gitare, dobro to bješe razvoj, no Kristijan je gotovo pola stoljeća udaljen i uklopljen u malčice drugačijem, daleko žešćem žanru, no to je sve praktički jedno te isto. Također se mogu povući istosmjernice s post-metalom, ali neosporno jest da Kristijan prvenstveno voli melodije, laganu psihodeliju i mnogo se potrudio oko tipičnih heavy amblema kakvi su primjerice zadnje dvije teme "Lost in the wind" i "Descendants of suffering" impresivnih performansa.

Jedan od 100 hrvatskih albuma treće decenije 21. stoljeća kojeg morate čuti.

Naslovi: 1.Appeal (inst.), 2.Let us go, 3.Introspection, 4.Social mimicry, 5.Lost in the wind, 6.Descendants of suffering

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/08/2024