Sloveniji je jako dobro krenulo na nogometnom Euru 2024, pa evo za tu prigodu jedan album koji mi je ostao na tapeti još iz prošle 2023. godine, a nikako da ga seciram recenzijom. Inače, o ovome albumu je 'naša' promo girl Ivana pisala u rubrici 'njuz' točno kada se pojavio www.terapija.net/njuz.asp?ID=32602 tamo još u zadnjim danima vrelog ljeta. Da ne ponavljam navedeno, ovaj vrsni gitarist je udružio snage s ogromnim Big Band Radlje koji ima, pa valjda 20-ak glazbenika, što duhača, gitarista, udaraljkaša, klavijaturista i svačega što veliki bend treba i imati. S obzirom, koliko mi se čini po njegovoj bandcamp stranici, Mihael živi u Nizozemskoj, a ovaj album je napravio kao svojevrstan zvukopis po slovenskoj Podravini snimivši ga uživo na tri lokacije - Vuzenici, Radlje ob Dravi i Mariboru, no sad bi se očekivale neke zavičajne igre, možda i jodlanje, polka, razigrana godba na pihala, no nix od toga. Istina, ovo je debelo u world-music sferi koja se kombinira s jazzom i bluesom, ajde i rockom, a njegova akustična gitara s plastičnim žicama je amplificirana s distorzijom tako da je teško u zvučnom dezenu prepoznati iskonski instrument jer zvuči poput standardne električne gitare. Album ima samo 5 autorskih kompozicija koje odudaraju od pop šablona, elem, u dužinama su od 6 do cirka 11 minuta što im omogućuje raširenu orkestraciju i poprilično slobodno razvezane dramaturgije, a nije na odmet spomenuti da su svi glazbenici u bendu svirali po notama. Eh, da, tu sam se nedavno zakvačio s jednim starim rock freakom koji me često podjebava da rockeri ne trebaju svirati po notama jer je to onda 'v globokih kurcih'. Malo sutra. Sasvim suprotno što se tiče ovog albuma. Mihael je očito vrstan i adekvatno obrazovan glazbenik i kompozitor jer u diskografiji ima i radova u kojima interpretira klasičnu glazbu (Vivaldi, Debussy), a bome je i opalio "Užičko kolo" mihaelhrustelj.bandcamp.com/track/single-uzicko-kolo u singlu objavljenom početkom 2023. godine, a upravo s njime počinje ovaj živi zapis u prvoj instrumentalnoj temi "Rafal" raširenoj na 6 minuta bravurozne improvizacije klarineta, trube i gitare uz vrlo trom, gotovo 3/4 takt na pragovima doom identifikacije s disonantama, da bi finiš odvalio u frenetičan, skoro pa abrazivan tempo. Već po ovim navedenim performansima funkcionira nešto između Vlatka Stefanovskog, Gorana Bregovića i naravno, našeg Hrvata u Parizu - Branka Galoića.



Gledajte, ovdje je priložen isti taj video repertoar snimljen 2022. koji nije u tančine identičan ovome albumu, no neka vas to ne zbuni, upravo sam ga i priložio da imate višesmjernu usporedbu, samo će vas stalne reklame youtube-a prekidati u toku gledanja. "Full moon dance" počinje lijepom staccato akustikom world-music ambijenta jedne prekrasne romantične noći u kojoj se gledaju zvijezde i beskrajno sanjari, a onda se minimalističkim gradacijama uključuje dinamički aranžman s kompleksno postavljenim varijacijama koje u trećoj minuti eksplodiraju u fantastičan dekor niza psihodeličnih sličica math-rock/ jazz stilizacije šibajući svojevrstan trip istovarivši i rock, trubačku 'moody' sentimentalnost nadomak Miles Davisa, jedan 'guitar hero' solo a'la Satriani prema space-rock fluktacijama odvalivši snažan krešendo. "Streets of Sarajevo" počinje snažnim rock nabojem koji se u nastavku impregnira slojevitim jazz stilom suptilno puštajući bas gitaristi (Tjan Šoštarič), a onda saksofonu (Tibor Pernarčić) dočaravši eleganciju nekoć velikog i važnog, olimpijskog grada na našem tužnom i razjebanom Balkanu, a nakon toga slijedi Mihaelova solaža, ti bokca, ne znam da li se on žali što njegova metropola nije bila granatirana, ali ga bombardira improvizacijama da sam se smrznuo, onomad ko' što čuveni Miljenko Jergović pisaše u svome romanu "Sarajevski Malboro', a onda ljudi priznaše da si bio sretan ako si 'promašeni slučaj' da te nije strefio snajper. Ima tu i orijentalnih sekvenci, ćevapćića s lukom na Baščaršiji, lijepih hanuma, zadnjih trajvana, ljute brlje s filiđanom kafe, ma i šmekerskog ugođaja kakvog je Sarajevo nekoć imalo. Vidite, ja se mnogo razlikujem od recenzenata koji uglavnom opisuju glazbu, a ja pristupam onako kako zamišljam da je autor komponirao, a da, naravno, mnogo puta griješim i imam neke blesave zaključke. Možda i ovaj put, ali na mene tako ova stvar djeluje. U svakom slučaju je odlična.



Zadnje dvije su vokalne i vjerojatno ste ih već ranije slušali: "Dobro jutro jaz", sentimentalna balada revijalnog ugođaja evocirajući evergreene 60-ih s Eurosong nabojem u prve dvije minute, no onda ode u jake fusion kontemplacije kojima se samo treba diviti zbog iznimne iskrenosti, a ne patetike, da se razumijemo. Ovo je ogroman slovenski evergreen u kome se Mihael postavlja liderski moćno, a sneno pritajeno, onako intelektualno prodorno zavodljivo na način koji svašta pada na pamet od Tomaž Pengova, Pepel In Kri, Ota Pestnera, Aleksander Mežeka, Matej Krajnca, Lačnog Franca, pa i Arsen Dedića, Stinga i još mnogih koji su znali uhvatiti baš upravo ovaj moment osjećaja/ občutka. Jasno, ovaj album nije za otprve da sjedne, trebati će vremena jer je zadnja "Raindrops" najdulja od skoro 11 minuta math-rock/ jazz/ ambient figura, te dakako, najkompleksnija, a u stvari jedna od ljepotica čitavog opusa s nježnim, gnjecavim indie-pop vokalom patetičnog Thom Yorkea, a onda se razvalivši u Leb i Sol najboljih albuma kojih ima najmanje desetak dok brass sekcija šiba visoko eteričan adrenalin u čak skoro 11 minuta progressive aranžmana dotjeranog do savršenstva.

Naravno, bez ikakve sumnje, ovo je remek-djelo.

Naslovi: 1.Rafal, 2.Full moon dance, 3.Streets of Sarajevo, 4.Dobro jutro jaz, 5.Raindrops

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 18/06/2024