Sa posljednjim radovima ovi nekoć vrlo popularni londonski pop šmekeri vratili su se u rafiniran stil suptilnih melodija i pjesama, ali nekog većeg odjeka nema jer očito nisu marketinški pravilno usmjereni. Evo, na dan izlaska ovog albuma čak ga niti na vlastitoj web-stranici nisu najavili, pa kako bi onda željna publika na koju se cilja, a to je striktni mainstream, uopće i znao za njega… Kako im je takoreći svaki album povratnički nakon onoliko dugačke diskografske pauze od 2 desetljeća, stalno se očekuje konačan proboj na top-liste gdje im i jeste mjesto, barem kada se upije nekoliko vitalnih pjesama s ovog albuma, međutim, tu se dešavaju one uobičajene parade glazbenih urednika koji se čvrsto drže provjerenih zicera, aduta i otrcano izlizanih hitova što se svakodnevno vrte, ha, pa neki i više od pola stoljeća. Takav pristup škodi svakom novom pop radu što se netremice gomila na hrpu godinama i dugosežno, gubeći na aktualnosti, a ne želim biti prokleto loš prorok da niti ovaj album neće zaživjeti unatoč nekolicini fantastičnih pjesama i činjenici da alfa i omega Dr. Roberts, pravim imenom Robert Howard (rođen 1963.) i u 63. godini izgleda mlađahno, ono, uzeli bi smo mu najmanje 20-25, elem djeluje poput tridesetogodišnjaka. Današnji kriteriji pop scene su dečki koji su cure, cure koje su dečki ili pak oni koji ne znaju što su, pa su ko' krhki švicarski Nemo 'srednji rod' u haljinici i štramplicama upučujući poljupce svim dušama na svijetu koji razumiju njegovo neutralno opredijeljenje. Dr Roberts je svojevremeno smatran kao gay jer je ostvario onaj nevjerojatan hit podvig "Digging your scene" (1986, UK no. 12, USA no. 14) subjektivno se priključivši na queer stranu govoreći o HIV i AIDS-u, a ta pjesma svakodnevno odzvanja, pa valjda sa svih komercijalnih radio stanica na Zapadu. Doduše on je straight, a to odavno više nije u modi, moderna queer scena ga niti ne zna, probajte priupitati nekog iz te ekipe zna li za The Blow Monkeys. Sumnjam da će te dobiti pozitivan odgovor. Čak se niti Sasha Baron Cohen u onom zajebantskom filmu "Bruno" nije sjetio benda i pjesme, ali je zato pozvao Stinga, Bona, Paulu Abdul, Chris Martina, Elton Johna... Čak je i on katalizirao da Dr. Roberts nije toliko značajan u tim asocijacijama, šteta, a bio je važna osoba koja je mnogo toga promjenila u aspektu seksa i spolnih bolesti.



Kažem, čudno je da bend nije napravio ama baš nikakav video spot izuzev najave promotivne turneje po Britaniji koja se održala tokom prošla dva mjeseca, a sad, koliko je ljudi došlo na te koncerte, pretpostaviti ću samo stari fanovi i koliko mi se čini, bend uopće ne razmišlja napraviti EU turneju, a uzmimo, u Zagrebu bi sigurno napunili Tvornicu ili Močvaru jer njihove stare ploče su se jako dobro prodavale i još se uvijek mogu naći. Kako god, album otvara izuzetno romantična a'la Duran Duran tema "Stranger to me now" prošarana prozračnim klavijaturama u umjerenom tempu evocirajući romantiku seksa na stražnjem sjedalu automobila dok svira radio, a možda je to i greška jer danas manje-više svi slušaju mjuzu s mobitela. Neka, nema veze, sjedi na stražnje sjedalo i gledaj svijet.



Album ima sijaset odličnih pop pjesama: "Waking up is hard to do" je zabavnjača za festivale kojima niti Bastardz ili Jinx u ovakvoj varijaciji ne bi mogli odoljeti, "Rope-A-Dope" izranja iz blagog rock riffa u primamljiv zov swinga i zabave parodirajući Muhamed Alija 'zamahni na mene', slobodno ću reći na razini naših odavno upokojenih Idola s prvog, čuvenog EP-ija "VIS Idoli" (1981), a onda dolazi prava bomba "Not the only game in town" u funk stilizaciji raskošne produkcije, rečemo, ti bokca ABC debi remek-djela "The Lexicon of Love" (1982). Odlična dance-pop pjesma za tulume, ubjedljivi hit koji para uši i zadovoljstvo s new-romantics užitkom, ajde, i Duran Duran imaju ponekad ovakve plesne pjesme, a imao ih je je i pokojni Bowie, pa i prezreni Boy George u doba Culture Club. Baš šiba pozitivan adrenalin, te što je zanimljivo, sljedeća "Don't wish away the days" je nastavak s elektronskim frakcijama uz neophodnu pripomoć duhača pretvorivši se u finu soul temu na razini Amy Winehouse s izuzetno fleksibilnim zvukovima flaute i saksofona, jebate mjuza ovdje šiba odlično.



Lagana poluelektronska "Cards on the table" mi se doima kao David Sylvian kad su se Japan razišli, blueserska "Cool summer hideaway" s tipičnim zvukom i melodija synth/ klavijatura zovu na veseli dio Suicide i pokojnog Alana Vege kad je dopustio veselje, a o onda odlična electro-bluzača "King of everything" sa saksofonom, šaputavim vokalom i primamljivim šlihom undergrounda. Ajde, da jednom završimo s ovom pričom o undergroundu i njegovom značaju, a cijeli svijet ne zna što se događa. No o tome ću napisati poseban tekst...



Naslovna tema "Together/Alone" je izuzetno dirljiva, intimna i vrlo široka za analize, a naredna "I just had to let it go" refleksivnom lirikom nastanjuje prostor poznatim senzibilitetom ikonoklasicizma. Stvar s bendom uopće jest da nikada nije težio ka inovacijama nego se često isprobavao u različitim zvukovima i temama spojivši jedinstveni pristup imitaciji na temelju vlastitih idiosinkratičnih stavova. To je ovdje rezultiralo zabavnim i opuštenim dekorom makar koliko god bio popunjen poznatim digresijama. Ljubitelji pripovjedalačkog popa i kasnog new-wavea nalaze se u ovom DNK kodu koji je do sada što se tiče svih ovih povratničkih albuma najveličanstveniji ili preciznije, budući da bend odavno više nije veliki i popularan, ovo je sjajno djelo malog i nepoznatog benda što trpi komplimente, kritike i pokude bez imalo ironije.

Naslovi: 1.Stranger to me now, 2.Waking up is hard to do, 3.Rope-a-dope, 4.Not the only game in town, 5.Don't wish away the days, 6.Cards on the table, 7.Cool summer hideaway, 8.King of everything, 9.TogetherAlone, 10.I just had to let it go, 11.Burried in the backyard, 12.The blue & gold

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/06/2024