Zanimljivo ime ovog friškog pulskog benda upućuje na osnovnu funkciju čitave prirode, a naravno i čovječanstva: reprodukciju koja je kod nas Hrvata toliko opala da se primjerice u nekoj našoj župi lani krstilo više djece s Filipina nego li naše. Samo, ovi Puljani (pravilno po naški) ili Puležani (od talijanskog) su se poslužili ribarskom metaforom za mrijest koja se može vidjeti na omotnici: nema mrijesta. A to može svašta simbolizirati, no konačnica jest da nema potomaka i da je 'nešto' osuđeno na izumiranje. Bend postoji od 2021. kao projekt bas gitariste Igora Nadenića - Nade koji je ovom prilikom okupio ekipu da snime pjesme iz nekih njegovih prošlih bendova, a nikada do sada nisu realizirane. Rado bih vam nešto o tome više komentirao, ali pojma nemam koji su to bendovi. Jedino sam našao podatak da je Nade svirao u cover bendu Gardenia koji je na repertoaru imao The Doors, Lenny Kravitza, Jimi Hendrixa, Lynard Skynard, Deep Purple, Whitesnake, ZZ Top, AC/DC, Nickelback..., a sad po tome se onako površno može nazrijeti što bi mogao biti ovaj autorski, hajde, usuditi ću se konstantirati, bend, a ne projekt. Projekt djeluje šepavo, ono, idemo probati kako će funkcionirati na par mjeseci, možda godinu, pa onda se čeka feedback, ako prođe - prođe, a ako ne, onda razlaz. Nevermind. Ovo je prije svega ogroman zalogaj od čak 73 minute prljavog zvuka i odmah da kažem sa simpatijama - baš takav i volim, a riječ je o stoner-doom varijantama s mnogo improvizacija, slobodnih hodova i psihodeličnih putešestvija u kojima je odličan frontmen Serghei Rosca s Chris Cornellovskim vokalom na žalost osuđen da za mikrofonom boravi tek jednu petinu, a možda i manje vremena s obzirom da su pjesme, njih ukupno 9 više instrumentalnog nego li 'singalong' karaktera. Druga stvar koja opčinjava jest da je kompletan materijal snimljen uživo u legendarnim pulskim destinacijama Kotač i Rojc (gdje je Franci Blašković snimio najmanje 50-ak albuma), ništa nije producirano, tehnički dotjeravano i ušminkavano, pronađu se i falšanja, ali to tako i treba biti kad je praktički sve ovo rad jamminga i spontanosti što izlazi iz osnovnog riffa.

Treća stvar je zvuk i stil o kome ću podrobnije u nastavku, a četvrta je vrlo lijepa kratka posveta na stražnjem omotu gdje se svaki od četvorice iz postave zahvaljuju primjerice Titu, Pancho Villi, Ringo Starru, Mahatmi Gandiju, Gary Cooperu, Mikiju Rapajiću, Touluse-Lautrecu, Olof Palmeu, Puljanima, AV Kotaču, udruzi Distorzija, Frank Zappi, svojim prijateljima, djevojkama, ženama, možda i vlastitoj djeci... a sve to ide u doprinos ovog epohalno neobičnog i vrlo hrabrog albuma odvaljenog možda tek nakon nekoliko proba s osnovnom linijom na koju se dodekafonski nanizalo mnoštvo sličica nastalih u trenutku snimanja. I k tome, ovdje postoji koncept nazivnika 'stara bronca' vrativši metaforu na brončano doba kada se primitivno na vatri kalilo gvožđe za ratnike, ekumenu u sojenicama, špiljama, raznim izbama i pretpovijesnim nastambama. K tome ide i osuvremenjeni image benda sa crno bijelim fotosima na stražnjem ovitku: uočava se da su prekaljeni rockeri tvrđeg kova - metalci, grungeri i alternativci kojima je klasika rocka u malom prstu, a s takvima ja itekako volim razglabati.

Full LP:



Idemo onda od uvodnog, najkraćeg instrumentala "I - Mammoths path" u kome nema nadmetanja između basa Nade i gitare Marka Čuljata - Čukija iznjedrivši iz noise-rocka čudnovato zarazan metalizirani post-grunge koji se doima kao da su ustvari dvije bas gitare pojačane distorzijom u potmulo zagušenom filteru s kompleksno uređenim melodijskim neredom a'la rani Kyuss, a ono što kompoziciju dodatno specificira jest onaj pomalo zaboravljeni šum gitarskog pojačala u 2.23 minuti kojeg bi producent Geffen ili Sub Pop izrezao. Ma, ne! To tako treba biti jer je riječ o pretpovijesnoj fikciji izumrlih mamuta što se vrlo lako može odnositi i na gitarska pojačala jer klinci danas donesu na pozornicu laptop i miksetu pa stvaraju r'n'b, hip-hop, techno, electro, turbo-folk i svašta 'pop' u raznim varijantama, a ove momčine sviraju 'žice i palice' tokom čitavog albuma. Zadnji dio kompozicije ide u slow-down takt po takt prikazivajući izumiranje najveće kopnene živine u vrijeme pojave čovjeka. Dinosauri su tada odavno nestali. "II - Shroud of the world" u gotovo 9 minuta prikazuje energičan povijesni 'pokrov svijeta' s tim fantastičnim vokalom Rosce i svakako je jedan od hitova s nekoliko neuobičajenih breakova: prvi dio kompozicije je vrlo brz, nastavak je u laganom wah-wah stoner/ grunge maniru, od četvrte minute ide u kontemplaciju pojačavanja brzine sa space-rock/psycho solažom nalik na legendarnog Dave Brocka (Hawkwind) koji još uvijek svira, a ima 82 godine. Slobodni jamming do konca kompozicije pretvara se u neurotičan krautrock i bendu uopće nije bilo važno kako će završiti, bitan je osjećaj i raspoloženje. Avangardno. Posebice što se tiče bubnjarskog tretmana Nenada Črnac - Črle-a koji je odvalio skoro pa, slobodno rečem free-jazz fusion finiš. "III - Time to go home" je možda pretjerano uranjen komad po naslovu, a možda i njihova zafrkancija ako nakon prve dvije pjesme auditorij odustane od daljnjeg slušanja, no ja zasigurno neću otići u svoju jazbinu i brlog jer je ovo još jedan vrli underground stoner hit sa zadivljujućim disonatama na režavom vokalu i gitarskim razlivenim dionicama bogato uivičen u sjajne melodične frakcije isprekidanih dijafragmi i dijagonala što pokazuje da se prava pjesma ovakvog žanra radi s osjećajem i suptilnošću. Ovo bi The Spawn Of No-Thing čisto lako mogli, a i trebali plasirati na youtube za prvi video singl. E, onda se dolazi do 11 i pol minuta dugačkog "IV - Liquid clone" uronivši u psycho-doom umjerenog tempa početne 3 minute nakon čega slijedi novi preobražaj u brzi eksplozivan ritam sa isprekidanim zavijutcima, a ovdje je Rosca na vokalu najmračniji, taman negdje u rangu black metala, no ponovno se vraća na uobičajeni niži tenor jer je kompleksna struktura vrlo zajebana. Slobodno komentiram da je ovo najzajebanija i najzahtjevnija pjesma za izvedbu, ako je ovako uspiju odsvirati i izvesti uživo s brojnim podrugljivim hihotanjima, onda su pravi majstori. Baš me zanima njihov nastup u Zagrebu kad do njega dođe.

To je tek pola albuma koji uopće nije težak ako ste u ovom điru. Nastavak je još jedan hit "V - Mindfuck sanctuary" pun prljavih riffova i najčišćeg Roscovog vokala, pravi pravcati Soundgarden iz ranih dana, ova pjesma se komotno mogla naći i na legendarnom "Badmotorfinger" (1992.) albumu rame uz rame barem "Rusty cage" ili "Jesus Christ pose", čisti Soundgarden u prljavoj varijanti s punk-/hard-rock/metal gitarom tog fantastičnog Čukija koji je na ovom albumu napravio čudesa, a dodao i poneke nadosnimljene dionice (ili nije?) ili je takav majstor da može sve odsvirati u kurentnom vremenu. Idemo dalje: "VI - Tsunami.naut (Last page news hero - voice of Istramerika)" je moćan brzi stoner blues tempa u kome se čak pojavljuje i klarinet gostujućeg Henry Marića (sjetite se da su i Soundgarden na spomenutom remek-djelu imali duhače u "Drowning flies"), a kompleksna energija, izmjena tempova i brzina koja pršti iz pjesme od čak 7 minuta je dostojna najvećih velikana žanra, ali ništa proračunato, da se razumijemo. I onda dolazi prvi veliki polu-instrumental "VII - ...A chosen few", obrada Electric Wizard sa četvrtog albuma"Let Us Prey" (2002) koji u originalu iznosi 6 i pol minuta i ništa bolje nije snimljen i produciran od ovog ogromnog, čak 17 minuta dugačkog sessiona u kome je bend dao svoj psihodeličan dodatak na Jus Obornove devijacije, a također s istog albuma su obradili i "IX - Masters of Alchemy (I: House of whipcord)". Usporede li se originali s ovim verzijama, moj dojam jest da su Puljani 'očistili' nered. Tu je još i pretposljednja stvar "VIII - Vultures eye" od skoro 10 minuta teškog zvuka, taman nešto kako i dolikuje poput Black Sabbath u bržem tempu s repetirajuće minimalističkim tretmanima u kojima se bendu ama baš nikud ne žuri za promjenama jer su sveto trojstvo basa, bubnja i gitare projicirali kroz osobeni užitak euharistijskog riffa. Prva prava promjena aranžmana dolazi u trećoj i pol minuti, a onda slijedi brzanac učestalih skala i oktava s pomalo de-kompozicijskom središnjicom pokazavši da imaju smisla i za uron u eksperimentalni siže. Do konca ponavlja se osnovni riff s nekoliko izmjena, krešenda, space-rock brundanja po psihodeliji i neurotičnih bas šaranja nalik na eksperimentalni krautrock pristup, a jedino što me zasmetalo jest da je finiš otišao u fade-out.

Meni je ovo fantastično odrađen materijal s tim namjerno prljavim i prigušenim zvukom, baš onako kako i treba biti oblikovavši prirodnu žanrovsku koherentnost jer, da je drugačije, pročišćeno i produkcijski ušminkano, jeste da bi imalo drugačiji efekt finoće suvremenog standarda kakvog furaju neki hrvatski bendovi posežući za ultimativnim QOTSA manirima, ali očito jest da ovi Puljani nisu na to ciljali nego na sirovost i izvornost, onakvu kakva je bila sredinom 90-ih, pa i nešto ranije od cirka tih ranih Soundgarden (i Melvins) vremena zadršavši oblik suptilno mračne i uzbudljive psycho-rock zabave u kojoj niti humor nije isključen.

Naslovi:
1.I - Mammoths path
2.II - Shroud of the world
3.III - Time to go home
4.IV - Liquid clone
5.V - Mindfuck sanctuary
6.VI - Tsunami.naut (Last page news hero - voice of Istramerika)
7.VII - ...A chosen few (Electric Wizard cover)
8.VIII - Vultures eye
9.IX - Masters of Alchemy (I: House of whipcord) (Electric Wizard cover)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 15/05/2024

PS: službene stranice benda su u izradi...