Ne bih mogao proniknuti zašto je za prvi singl odabrana uvodna tema "Release me" objavljena još u studenom 2023. jer ovdje postoji 8 puno kreativnijih stvari, a upravo ta je najslabija. Stoga jer je uvod predugačak, zatjeravanje s dugotrajnim krešendom, ulazak u groove dolazi tek u trećoj minuti, ajde, valjda zato jer je jedna od najkraćih, a iznosi 'samo' 6 i pol minuta.

Međutim, ovo je ustvari vrlo kompleksan i angažiran album od čak 72 minute usmjeren na događaje u Gazi, odnosno njihovoj domovini Izraelu. Erez Eisen i Amit Duvdevani si nisu dozvolili neke vokalne i lirske komentare prepustivši se gotovo kompletno instrumentalizaciji psihodeličnog techno-trancea da auditorij sam osjeti njihovo raspoloženje i općeniti stav o ratu i tjeranju Arapskog naroda s njihove zemlje. Općeniti dojam jest da nimalo nisu pasivni konmformisti: koliko im je teško zbog vlastitog naroda, toliko istom mjerom lamentiraju i nesreću suprotne strane, a baš u toj uvodnoj temi se osjeća 'otpuštanje', to jest, stanovito izbavljenje poput onoga kada je Mojsije vodio Izraelce iz Egipta preko Crvenog mora. Album je konceptualan s bezbroj prikaza u mnogim metaforama i sofistikacijama na sva ta zbivanja, pa premda se mnogo toga ovdje doima kao kurtoazno šaranje, stvari su ipak daleko drugačije. Nema tako dugo, taman negdje kada su sve ove pizdarije u Gazi počele, sasvim slučajno sam naletio na jedan vrlo sličan electro-techno album s podosta world-music elemenata, sjećam se da je autor također iz Izraela, a momentalno se nikako ne mogu sjetiti imena premda sam pregledavao albume iz 2023., ali fučkaj ga. A imao sam čak i najbolju namjeru da ga recenziram... Sjetiti ću se nekom drugom prilikom. Moram napomenuti da sam ovu recenziju pisao baš u vrijeme vaterrpolo utakmice Hrvatska i Srbija, a valjda čitav svijet zna u kakvim smo političkim odnosima da se mrzimo, praktički isti narod, potpuno isti jezik, samo dvije malo drugačije kršćanske religije, a to nije ništa.



Odlične staccato bravure synthova, snažni plesni ritmovi, mnogo bubnjarskih prelaza, a ono što je najzanimljivije, programirana glazba je ovdje minorna i nema onaj stereotipan DJ sampling izvrtanja frekvencija nego je usmjerena na čistu svirku poput Orbital, to jest, ovdje su synthovi u vodećoj ulozi. Ne zaboravimo da je Erez obrazovani klavirist, svirao je već od četvrte godine, talent vrhunske klase. Od najkraće "Wider" (nepunih 5 minuta), slijedi prva progressive tema "Return of the shadows" s brojnim čudesima kakva manjkaju mnogim electro-techno/DJ probisvjetima, šara se obligacijama improvizacija na kojima im mogu pozavidjeti i majstori klasične glazbe, naravno i virtuozni gitaristi od Satrianija preko Yingwie Malmesteina nadalje. Jasno, ovo DJ sa samplovima ne može izvesti: ovdje ima mnogo breakova i lucidnih ispada, skokova s percepcije na percepciju. Podosta me ova tehnička sprega podsjeća na hrvatski Kudikamo?, a kako album odmiče, sve su jasniji obrisi tmurne i tegobne situacije u Gazi. "Disco Mushroom" od 9 minuta gotovo da progovara 'jebeno doba, samo se čeka gljiva atomske bombe' u nekim trenucima asocirajući na "Radio activity" Kraftwerk i potez ka EBM/ new-romantics stukturama koje Erez deklinira na sjajan artistički način neprekidno šibajući uz nježan dječji vokal, polu-spoken-word iznimnu opasnost i alarmantnost prokletstva rata i netrpeljivost suživota s Arapima.



Tko je točan krvopija, nova verzija stare "Drakul" iz 2000. (album "Classical Mushroom") fiksira u kombinaciji nježnosti i zvijerskog krvoprolića moćnim trance etikama da skoro svaka melodijska sekvenca ne smije biti dulja od pola minute, a također, ovdje se nalaze i elementi klasične glazbe, sampliranih auto-tune/ vox-extended efekata, ma moderno da modernije ne može biti. Kraftwerk u 21. stoljeću onakav kakav barem ja želim. Čista svirka s mnogo eksperimenata, lomova, prelaza i usmjerene, pomalo i šašavo-zabavne katarze o rumunjskom grofu Vlad Tepeš Drakulu koji je toliko mrzio Turke da im je pio krv. Onda si možete zamisliti kolika je mržnja između ova dva naroda. Puno veća nego između ustaša i četnika. "Mush Mushi" mi je nejasna u fabuli i značenju (također s "Classical Mushroom"), "Dream theater" je još jedan stari remake iz ranih perioda od prije 2 decenije kada su se probijali na scenu, ovdje su snažni EMB elementi Front 242, The Chemical Brothers, VNV Nations i Skinny Puppy.



"S is here" je nešto novija stvar prije korone, navodno datira iz 2019. i do sada je zvanično neobjavljena na nosaču zvuka premda postoji link na youtube. Značenje 'S' je mistificirano, ima jedan zgodan komentar na španjolskom 'Hasta qe Seven sus caras' (sve dok im ne vidimo lica), a ovdje je jače podebljana produkcija u Goa trance fluidu s LSD ambijentima. Neki stari psycho freak bi primjetio kako puno toga duguje "Ummagumma" Pink Floyda zbog stalnih izmjenjivih esksperimenata 'up&down', a o tome se mogu razvezati dugotrajni diskurzi s usporedbama što su Glover i Gilmour ciljali u mladim danima prije nego što su postali planetarno prihvaćene komercijalne zvijezde. Mišljenja sam da ova tema ima upravo taj naboj vedre svježine, a odnosi se na nešto jako bitno, samo Gljive nisu rekli što. Možda Satan, najljepši anđeo, možda Sodoma, možda Seven deadly sins, a zanimljivo, 'S' ima bezbroj značenja na mnogim jezicima.



No, najzanimljivija stvar je završna "Dancing with Kadafi" koja počinje gitarskim staccatima u rock maniru brit-pop balade, ulazi u dance-rock s malo gitarske distorzije pretvarajući se u plesni synth-pop The Human League/ Ultravox i onda, naravno ulazi u kompleksnu aranžmansku strukturu, sve zapetljaniju genezu Kraftwerk i progressive Goa-trance fluida sa središnjom, vrlo nježnom klavirskom dionicom uz pratnju električne violine, a nije čuveni Billy Currie Ultravox, nego orijentalna arabeska koja se pretvara u dance-rock/ madchester-pop i finalni rave, to jest, Gljive su apsolutno europski bend koji ne mrzi Arape i nisu rasisti, ne spradju se s ničijom kulturom i svjetonazorom, imaju svoj visoki umjetnički stav što se tiče kurentnog rata u Gazi. Dostojanstveni su, a na ovoj, pa rečemo i kompilaciji obrada i prerada točno upućuju, kroz bogatu kreativnu karijeru da je svijet odavno otišao do đavola, čak i prije njihovog rođenja zaslugom politike nakon 2. svjetskog rata. No, zna se, u Izraelu je jedan od najvišljih i najboljih standarda, čak bolji i od Norveške, Islanda ili Danske, zato se nikako ne morate čuditi kada poslušate ovaj impozantan, uistinu sjajan, možda predugačak kolaž reakcije na rat u Gazi.

Naslovi: 1.Release me, 2.Wider, 3.Return of the shadows, 4.Disco mushroom, 5.Dracul, 6.Mush Mushi, 7.Dream theater, 8.S is here, 9.Dancing with Kadafi

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 13/02/2024