home > mjuzik > The Silent Goodbye

kontakt | search |

THE ANDRETTI: The Silent Goodbye (Sorento Publishing, 2024)

Pretpostavljam da ime benda nije poznato, ali zato oni malo bolji znalci kapiraju da je alfa i omega Joe Ferrara pjevao na zadnjem, sjajnom albumu naših hrvatskih Pogavranjen "Ciao!" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32456, a odmah da bez susprezanja istaknem, fantastičan je vokalist, tekstopisac i kompletan multiinstrumentalist (gitara, bas, klavijature). Osim toga, na ranijim radovima ovog benda je znao i svirati saksofon.

Za razliku od spomenutog black metal gostovanja, ovo je nešto sasvim drugačije: Broadway-sko šansonjerski rock s mnogo dramatike, kompleksnih aranžmana po sistemu najboljih progressive bendova 70-ih, prije svega Genesis s Peter Gabrielom (i onome što im je manjkalo), ali vraški žestoko i opičeno u akcijskoj soundtrack storiji gdje se miješaju kulise iz mnogo filmova, blockbustera i franšiza. Čas su to scene najčuvenijeg tajnog agenta 007 snimane kojekuda po čitavom svijetu, čas Jackie Chan šašavoće, pa red neke urnebesne western trijade, pa komešanje gospode u tuxedo smokinzima i večernjim toaletama, rozganje po otmjenim mondenim kockarnicama, onda su tu i naleti kriminalističkih scena poput Al Caponea, talijanske mafije, "Godfathers" i još gomila intenzivnih filmskih uzbuđenja, a sve to poprilično asocira na onaj povratak kralja rock and rolla, dakako Elvis Presleya koncem 60-ih kada se ugojio i kapitalizirao stil za revijalni šmek ranih 70-ih, te brojne imitacije počevši od Frank Sinatre, Tom Jonesa i ostale ekipe.
[  ]

E, kvaka je u tome da je ovo također kompletno organska, živa glazba s 5 duhača, bubnjevima i povremenim ženskim pratećim vokalima (Annamaria Pinna), no sve je u režiji Ferrare bez ikakvih suvišnih apstrakcija, ali s nevjerojatno mnogo energije, života, buke, rokačine, pa čak i lucidnih Frank Zappa kreacija u koje se malo tko danas više upušta. Shodno tome, ove 42 minute zvuče ekspresivno, neurotično, neočekivano, koji puta i oldschool kao da su izniknule pred najmanje pola stoljeća, a onda skoče u neki neobičan futurizam pojačan LSD vizijama prezirom prema novim tehnologijama, supijanim komentarima, ekscentričnim avanturizmom kada u rocku i jazzu nije bilo kontrole, zastrašujućim izljevima bijesa i paranoje kulminirajući ama baš u svakoj od 10 pjesama za koje bi trebalo pomno proučiti notno pismo šta li se sve to ne nalazi u relativno kraćim, maksimalno do 6 minuta dugačkim temama. Međutim, osnova genijalnosti je libreto, priča i fabula kakvu samo mogu dati najbolji autori, komentatori današnjice.

Full LP:



Od uvodne futurističke "SuperEgoTeleDigiCyberParanoia" slušatelj jednostavno ne zna da li očekivati techno, synth-pop, možda neki Rammstein, Billy Idol cyber-punk, možda neki Mike Patton projekt... Rekao bih, Ferrara sve njih neutralizira na neobičajenu distancu: istovremeno ih spaja i razdvaja, pa šutira snažni hardcore na mahove uz te vraški dobro složene revijalne duhače da bi u instrumentalu "Vernazza!" skočio u dance-funk/ acid-jazz s horror sadržajem, bome, ovo se doima sjajnim predloškom za vodeći singl... Nisam spomenuo da ovdje ima i ponešto surf gitarijade pomješane s moćnim duhačima: "All the petty executioners" je prva tema koja pobuđuje stari duh Elvisa i Tom Jonesa na vražje opičen speed, ali, da ga jebeš, lirika je apsolutni pobjednik undergrounda nabrajajući nekoliko glumatajućih svetaca što su se obogatili na račun mira i lažne empatije sa svojom djecom cvijeća u čizmama na periferiji, odnosno Tom Jones to nikad nije pjevao, a kralj Elvis se sitno doticao svojeg prokletog izrabljivača koji ga je, na koncu, kako kažu priče i otjerao u smrt baš 1977. kada je počeo punk 'All the way to the gallows such a tiresome spectacle' (sve do vješala je zamoran spektakl). Naslovna "The silent goodbye" u veličanstveno orkestriranom dekoru koji me podsjeća na spomenute Genesis tromo prožima današnji neo-liberalizam i nezainteresiranost kurentnih, da budem točniji, hipsterskih i trendseterskih trendova za vitalne promijene u društvu: 'jet-setteri zatvaraju oči, drmatičarima je zastrta apokalipsa, šume su umjetne, horizonti su zamijenjeni, evanđelisti su seksistički, djevojke su Luciferove, trendseteri imaju bijele rukavice i crnu kravatu... epoha strasti je došla do antiklimaksa, singularnost dešifrira Abraxas u dijalogu kojeg svi osjete'. U principu, vrlo sofisticirani i naduhnuti tekstovi imaju povremeno i onu čar našeg Koje (Discipilina Kičme/ Disciplin A Kitchme) koji je otpjevao 'ne verujem čemu sada prisustvujem - naučno fantastičan film', a bješe to još skoro prije 2 decenije, dobro nije, 2007., ali 2027. će brzo doći i biti će još lošije jer se od rock and rolla samo može živjeti ako si debelo podmazan inspiracijama koje Ferrara očito ima, zna i umije baratati njima. Mišljenja sam da niti Elvis ne bi mogao napraviti bolju stvarčinu od "Too much technology" čak i da je živ i da ima otprilike zrelih 35-40 godina; pazite Ferrara vokalno skida i njega, a bome i Bruce Dickinsona, ovo je takoreći rock opera u nepune 4 minute s potpunim konceptualnim libretom punim današnjih paradoksa, da ne kenjam previše, evo teksta:

'Moja empatija prestaje tamo gdje počinje moja logika
Ne vjerujem u postmoderni istočni grijeh
Mučenici brzo razgovaraju sa svojim publicistima
a nihilisti su postali narcisi
Zeloti postaju pobožni ateisti
Ksenofobi su postali globalisti
Zmaj koji se smije je u zabludi
jer ima previše tehnologije

eugenika oponaša toleranciju
žurno se povlači do svoje drvene ograde
zmije traže molbu pjevajući sa stijena
kibernetičke sirene čine punkt paradoksa
poslužuju svoju šunku i jaja
sa svojim ljevičarskim tropovima
i od njihovih glupih derišta
i njihovih marksističkih nada
Zmaj koji se smije puca na zabludu
jer ima previše tehnologije

Baroni, pljačkaši i tehnokrati i policija objavljuju:
Svatko se mora nečega bojati
24 sata vijesti me čine nervoznom
Stanje nadzora me čini nervoznim
Djeca i njihove naprave me čine nervoznom
a zamjena me čini nervoznom
tehno-seksualci me čine nervoznim
cyber intelektualci me čine nervoznim
nebo puno dronova me čini nervoznim
čak me i ovaj mikrofon čini nervoznim
Gigabajtni šiljci su zabijeni u naše lubanje
'

Sjetimo se o čemu je pjevao Peter Gabriel s Genesis: vrlo slično o aktualnim temama post-vijetnamskog rata, sirotinji, socio-političkom neskladu, stanju kada je svaki Englez htio prodati domovinu za 1 funtu jer je bila korumpirana, parazitska država na račun mnogih kolonija, a okey, mnogo stoljeća kasnije, da ne preduciram koješta, imamo i sjajan komentar Ferrare u sljedećoj "Secret messiah man" o američkom svjetskom šerifovanju uronjenom u vrhunski jazz-funk rock/ punk, ma ljudi moji, ovo je genijalno, rekao bi pokojni John Peel, a ja bih dodao, upravo ovakva stvarčina fali John Lydonu i sadašnjim Public Image Ltd. u kompleksnom izdanju "Parasites and psychopaths" 'morate voditi računa o lažima koje odlučite koristiti'. I kako pjesme odmiču, sve dublje uvode u današnju utopiju gdje je ama baš svaka riječ, svaki stih i svaka nota bitna, a možda vam se i neće dopadati niti glazba, a niti lirika jer je jako teška, socijalna, politička, angažirana, nema ovdje neke ljubavi i intime kako bi se činilo, sve vrišti od krutog egzistencijalizma, propagandnog šminkeraja jet-set elite s kojom se Ferrara doslovce sprda na visoki način oproštajne maske grimizne smrti, primjerice u "Venus Monday" od boema do tehnoloških lešinara, monokulture, kolonizacije svemira na crvenom tepihu, komične opere s jeftinom votkom, bestijalnih robota, pionira saharinskog pedigrea, bezosjećajnih koborga i tako svašta, uglavnom svaka pjesma ima najmanje 30-40 stihova poput hip-hop fluktacija u kojima se nalazi kompletna srž, daleko od onog banalnog mišljenja 'bitna je glazba, jebeš tekst'.

Isto tako pretpostavljam da će mnogi kad pročitaju ovu recenziju odmahnuti glavom 'Horvi opet nešto sere bezveze' i to neću niti slušati. Predzadnja "The fall of Crystal Palace" je urnebesni drajverski hardcore-swing/jazz, svi volimo i Jello Biafru i NoMeansNo, ovo je otmjeno na 10 potenciju, a znam mnogi se s tim neće složiti i nije bitno jer je ovo moj isključivo subjektivan osvrt. A zadnja pjesma istog, naslovnog imena je, teško povjerovati ko' Frank Sinatra za radio 40, 50 i 60-ih godina prošlog stoljeća, puno prije Tom Waitsa.

Ne da mi se proučavati i tražiti da li je ijedan album Elvisa ikad dobio 10/10, naravno od relevantnih kritičara, ali mišljenja sam da niti sam king of r'n'r ne bi mogao napraviti ovakav dizajn u 21. stoljeću. Da imam bilo kakav utjecaj na Grammy, ja bih ovaj album odmah uvrstio za najbolji album u kategoriji progressive/ rock, jazz i alternative konkurencije.

Naslovi: 1.SuperEgoTeleDigiCyberParanoia, 2.Vernazza!, 3.All the petty executioners, 4.The silent goodbye, 5.Too much technology, 6.Secret messiah man, 7.Parasites and psychopaths, 8.Venus Monday, 9.The fall of Crystal Palace, 10.The silent goodbye part 2

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 29/01/2024

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Delta

THOT: Delta (2024)

| 19/04/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Necrotic Biomechanics Immortalitatis

POLTERNGEIST: Necrotic Biomechanics Immortalitatis (2024)

| 19/04/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Nisi imela dobrih namenov, madame Šwa

MATEJ KRAJNC: Nisi imela dobrih namenov, madame Šwa (2023)

| 18/04/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: The Mood I'm In

TONY HADLEY: The Mood I'm In (2024)

| 17/04/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Resurrectionis

THE AMBIENT HERMIT: Resurrectionis (2024)

| 17/04/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*