Tko se sjeća 1988. zna da je u bivšoj Jugoslaviji bio poprličan kolaps dobrog rocka nagovještavajući nadolazeći šabanizam s kojime smo ionako zatrpani. Bijelo Dugme je prešlo u šuft fazu s Islamovićem na vokalu, glavne face su bili Bajaga, Boris Novković i Plavi Orkestar, drnadalo se uz "Kao kakao" Leb i Sol, plagijate Riblje Čorbe, ITD Banda i Đavola, a vodeću struju nosili su Crvena Jabuka, Merlin, Valentino, Hari Mata Hari, dok su Psihomodo Pop, Zabranjeno Pušenje, EKV, pa i Cacadou Look bili u javnom mnjenju, da ne povjeruješ, neka jebena alternativa, a Kazalište je urlikalo 'jedni kažu slušaj Boru, drugi slušaj Brenu, čitaj Polet, čitaj Mladinu, čitaj Borbu, pa koga da slušam ja u ova šugava vremena'. I još se moglo vjerovati Jaji da se nije 'prodao', te da zastupa punk i rock stav. Ma, tada je sve već pomalo vojnalo na obične kenjaže sa Štulićevim povratkom iz Amsterdama, Stublićevim pop bezvezarijama 'sjećam se prvog poljupca', Pađenovim koještarijama i Balaševićevom patetikom. Crkavala je velika federacija, a i snažna rock scena kojoj je neophodno trebala nova injekcija. S druge strane, na svjetskoj sceni se svašta dešavalo, ali to nitko nije pratio od naših, nekadašnjih hrabrih rock talibana i dizidenata, jednostavno više nije bilo u trendu biti prgav, ohol, buntovan, agresivan i riječit rocker s puno putra na glavi jer osim toga KPJ (komunistička partija Jugoslavije) se uopće nije zanimala što se tamo tiska na pločama; komunisti su se ionako prvenstveno borili da što više pokradu uz svu onu ogromnu inflaciju kada se praktički nije znalo koja će biti sutrašnja cijena leba, mleka, pive, cigareta, a bome i LP ploča. Sjećam se da sam taman htio kupiti ploču Iggy Popa "Instinct", baš 1988. koštala je 85 hiljada dinara koje tog dana nisam imao. Dođem za dva dana kad sam skupio pare, a ono, jebate, sad košta 120 hiljada tisoč tisuća i to s fino prelijepljenom naljepnicom jer je dinar preko vikenda opet devalvirao 20% za samo dva usrana dana. Ma, nema frke, ipak sam uspio kupiti ploču, dođem doma, stavim na gramafon, uh, nešto sasvim drugačije. Neočekivano.



Danas u 21. stoljeću mi se uistinu sentimentalno i nostalgično prisjećati tih vremena kada je sve divljalo s neurozama, ali kako god, život je bio daleko ljepši: i bio sam mlad i blesav i naivan seoski alternativac s dugom kosom, mrzio sam JNA (jugoslavensku narodnu armiju), komuniste i političare, elem bandu na vlasti jer ništa nisi smio reći, a kamo li djelovati u kontra smjeru i pokazati stav. To nije postojalo. Koliko puta me milicija privodila jer sam nešto nepoćudno izjavio u javnosti, ma banalnu stvar među takozvanim frendovima o nekom događaju 'jebeš ti to', a prokleti špijuni - jataci su odma to javili udbašima da sam rekao 'jebeš Tito' omalovažavajući tekovine NOB-a (narodnooslobodilačke borbe) protiv nacizma i fašizma, a onda su slijedila ispitivanja uz batine i ispiranje mozga 'znamo mi to sve, samo nam sad reci pravu istinu'. Dva frenda su 1988. služila tu jebenu JNA, točnije današnji akteri ovog izdanja - Toni Savevski (gitare, programi, bubnjevi, bas) i Anđelko Knežević (vokal, tekstovi), a nakon odsluženja su, naravno izgubili kontakte, no nešto je postojalo između njih. Rock kemija koja se uvijek rađala u JNA s obzirom na veliku državu; u JNA se našlo nevjerojatno mnogo banalnih seljačina, primitivaca, pametnjakovića, pritajenih nacista koji su se sprdavali s kosovskim Albancima, egoističnih likova što su izdvajali svoju nacionalnu opredjeljenost kao Jugoslaveni (jebate, gdje su sad, jel' još uvijek postoji jugoslavenski pasoš za takve Jugoslavene? A postojao i bend Jugosloveni 'politiku svoju tera bez Rusa i Amera', ha-ha-ha) Zorana Paunovića što se dost dobro prodao, samo je sjebao ime - nije bila Jugoslovija, nego je bila Jugoslavija, a naziv za stanovnika je bio 'Jugoslaven' = 'južni Slaven', a ne 'južni Sloven'. Svašta je bilo te godine, evo, ja bjehovao vegetarijanac zbog Morrisseya, The Smiths su se raspali, INXS su bili zvijezde s U2, Europe i Bon Jovi, Pixies vodeći alternativni rock bend zbog kojeg kritičari nisu znali kako sortirati njihov stil prozvavši ga 'independent - rock' ili skraćeno indie-rock, a Iggy Pop napravio spomenuti album u heavy metal izdanju na kome mu je Steve Jones, bivši Sex Pistols svirao gitaru.



Okey, uvod je podulji, nevermind, no nostalgija me razbarušila kad sam poslušao ovih 40 kreativnih minuta da vam dočaram atmosferu te 1988. koja se itekako osjeća u svakoj pori, taman kao da je rođena, a nimalo ne treba sumnjati da se upravo u toj godini nalaze osnovni korijeni. Uvodni instrumental "By the southern railway" sugerira na mogući progressive hard-rock raskošnom melodijom u stilu tada novih talenata - Joe Satriania i švedskog velemajstora Yngwie Malmsteina. Tko tada nije imao barem jedan njihov album, recimo snimljen na kasetu ili nije slušao Omladinski radio program Sarajevo svakog radnog dana od 14 do 18 (ili 19 h, ne sjećam se više), teško da je mogao percipirati što se to kuha u ogromnom svjetskom rockerskom loncu jer s druge strane, Ante Batinović na Radio Zagrebu baš i nije šmekao 'teške' gitare, čak nije više pratio niti Blue Oyster Cult. Jest, ova prva stvarčina pogađa melankolijom orkestrirane koračnice i pozadinskim 'nijemim' vokalnim arijama (ili je to synth harmonija?) da se ovdje nešto jako bitno i važno porađa. Uglavnom, instrumental za evergreen, akcijske filmove, ma i ljubavne rockerske melodrame, ali je rokačina onako kako sveti Hendrix propovijeda da treba odsvirati: s mudima i emocijom.





Vraćamo se na Iggy Pop "Instinct". "Big river man" posvećena Martinu Strelu, slavnom plivaču poput Veljka Rogošića, je baš kao dio tog, prilično zapostavljenog i odbačenog albuma: ovdje se osjeti i onaj duh pokojnog genija Bowiea u katarzičnoj ekstazi kontranapada s himničnim refrenom na početku dozvolivši umjerenom tempu da razvije kompletan performans psihodelije kakva je manjkala Tin Machine, "Baby love" gura tipičan hard-rock, Kneževićev vokal je skoro pa metalski, riffovi odmah ulaze u uho, a mora se priznati, lirika je čisti seksipil: voljeli ili ne pokojnog Princea, sjetite se o čemu je govorio u megahitu "Boys & girls" (1986, UK no. 11, a interesantno, Amerikanci ga nisu prihvatili). Ovo je to na heavy-rock način.



Najljepša, a ujedno i naslovna "Bridge" je mračna balada u kojoj vokal prelazi ka Ozzy diskurzu (naravno, Osbourne), te premda se naoko ne uklapa u neki generalni koncept, pjesmu je producirao Mike Fraser, najpoznatiji po radu s AC/DC, ali prevarili bi ste se, radio je i s Aerosmith, Bad Religion, Biffy Clyro, The Cult, Enter Shikari, Guns'n'Roses, Elvis Costellom, Metallicom, Motley Crue, Led Zeppelin... Kapa dolje. Ima li više ikakav crv sumnje?



"Confusion" brunda kratki trominutni oldschool heavy s naglašenim basom i punkerskom melodijom, a ne, ovdje nikako nema elemenata NWOTBHM ako ste pomislili, već čak i noise-rock/ alt-metal figura Helmet i spomenutih legenda, Blue Oyster Cult, "Shoot your target" vokalno opet zaziva najboljeg Ozzyja, generalno se stilski uklapa u funk-metal prethodnicu Faith No More, a i mnogo duguje ranim ZZ Top kad je pokojni Bog Hendrix rekao da je čuo najboljeg gitarista prije vlastite smrti. O sudnjem danu zbori "Butterfly", još jedna u umjerenom tempu koji se vukao 1988. ka 1989. i 1990., za one koji su pratili dešavanja, znaju defunkcionalan zaplet bliske povijesti koja nas ničemu neće naučiti. E, a onda jedna prava AC/DC podizačica - "Fly away", praktički i najtromija, nikako doom ili sludge, to je ona stvar zbog koje su mnogi albumi prodavani u milijunskim tiražima jer prati osjećaj 'zvijezde padalice' i lažnih obećanja na koje se otkida u najsenzualnijim trenucima, a ako niti ovo nije dosta, predzadnja "Christmas again" dokazuje da A&T nisu sotonisti iako je opako nabrušena a'la stari BOC/ Saxon, nikako šminkerski Black Veil Bridges koje sam propustio jer su postali miljenici tinejdžera i šta bih ja starac radio na takvom koncertu? Ovo sjajno zdanje završava funk-heavy instrumental "Blue". Kako da vam opišem? U 70-im je postojao ultimativni rock instrumental "Jessica" The Allman Brothers Band koji je utjecao na najmanje tisoč gitaristov, uključujući i Vlatka Stefanovskog i Radomir M. Točka i Bočeka i Gordija i Seada Lipovače i Husa Hasanefendića i Mlinarca, a i sve ove furke Gibbonija, Kazališta, te mnogih vrsnih virtuoza na žicama s naše ex-Yu strane. Svi su oni u datom momentu napravili odlične pjesme, pa i instrumentale, ali se nitko nije drznuo da napravi ovakvu stvarčinu, takoreći bez dlake na žicama: odfrljim gitaru i sviram ono što mislim i osjećam, pravo Hendrixovski, boli me đon za vaš feedback, ja sam kralj i car gitare.

Rakurs ovakve fantastične virtuoznosti s rafiniranim senzibilitetom za kompoziciju podario je potpuno neobičan retro album, uvjetno rečeno izvađen iz 1988. prije grungea s obzorima i vizijama na krucijalne ploče koje su često trebale, a i morale izgledati drugačije da bi i svijet bio bolji.

Naslovi: 1.By the southern railway, 2.Big river man, 3.Baby love, 4.Bridge, 5.Confusion, 6.Shoot your target, 7.Butterfly, 8.Fly away, 9.Christmas again, 10.Blue

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/01/2024