Naslovi: 1. Led to the Worms, 2. Encomium to Extinction, 3. Mired in Decay, 4. Morbid Curse, 5. Strangulation

Bend dolazi iz Australije, zemlje koja je u death metal svijetu dala čuveni i nikad prežaljeni Corpse Molestation, koji je iz nekog razloga promijenio žanr i postao Bestial Warlust. Nisu oni naravno jedini death metal bend otamo, ali mi prvi padaju na pamet jer ne vodim previše računa odakle su bendovi koje slušam. Uglavnom malo boljim poznavateljima će i ime labela biti poznato, što znači da nema nikakvih nedoumica oko toga što možemo očekivati: prljavi old school death metal. Pikanterijica koja je meni zapela za oko je da u diskografiji imaju i split sa bendom Gosudar, još jednim finim izdankom trulog death metal revivala koji prema onome što sam zadnje slušao dosta koristi fore ranog Paradise Losta te ih također izrazito preporučujem. EP otvara 'Led to the worms', ljupka numera koja nakon sporog uvoda u pjesmu prelazi u teški death metal groove koji uz izmjene beata i varijacije na temu lijepo uokviruje doživljaj rudimentarnog, primitivnog deatha koji će, siguran sam, ganuti mnoga srca. Pjesma ne ide u ekstreme po pitanju brzine, već se više vrti oko različitih varijanti sporog deatha. Sve ovo ste već negdje čuli, nema tu otkrivanja tople vode, ali dobro funkcionira i odrađuje svoj posao.

Naslovna 'Encomium to extinction' zato počinje blastbeatom koji odmah u stopu prate izmjene sa šarmantno šlampavim d-beat riffovima. Blastovi u pjesmi kao da vrše ulogu prelaza te nakon relativno malo vremena stvar drastično usporava u ono što ja volim zvati grobarluk. Nije death doom, ali nije ni daleko, no i ovdje ima groovea i tog d-beat deatha da pjesmi daju raznovrsnost i da slušanje prolazi u ugodnom ambijentu opsjednutog mauzoleja sa omota EPa. Spori dijelovi isto standard, ali fino odrađeno i ničega previše.



'Mired in decay' počinje odmah teško, i ne izlazi iz sfere sporog deatha sve dok ne dođe vrijeme za malo žešči chug riff, nakon kojeg pjesma ubrzava do malo bržeg tupatupa sa čestim izmjenama. Na početku je djelovala kao da će biti slabija od prethodnica, no pjesma se drži sasvim solidno. I ovdje se pojavljuje taj šlampavi d-beat, no u ovoj pjesmi on nije toliko potreban, i na svu sreću ne traje dugo. 'Morbid Curse' počinje malo naporno, ali prelazi u čisto groovy death vode, korak previše za moj ukus, ali u okvirima ovog albuma ništa posebno loše, groove koji dolazi nakon toga spašava stvar mada razvoj tog riffa opet previše ide u death'n'roll vode, te se izmjenjuje sa tupa tupa beatom koji je bolji dio ove dinamike. Headbangerski groove koji dođe negdje na polovici pjesme je zato čista slast. Konzistentan album bez ikakvih iznenađenja odrađen dobro. I ova pjesma ima svoj sporiji doomerskiji dio, dok bi kraj ipak bolje figurao kao standardni death riff na tupatupa ritam, nego da još jednom ponavljaju taj isuviše six feet underovski riff. Sitne zamjerke i pitanje osobnog ukusa.

Završna 'Strangulation' počinje težinom punokrvnog death dooma, no ubrzava u blastbeat kakvih na ovom izdanju zbilja i nema toliko. Thrash metalskiji dio služi kao bridge da bi pjesma postepeno opet usporila i vratila se tamo gdje je ovaj album najbolji- prostor između death dooma i sporijih death metal riffova sa povremenim izletom u groove. Solaža je klasični primjer ranih devedesetih, ali ono što slijedi, previše groovy dio kvari doživljaj, iako ne previše.

Produkcijski gledano napredak u odnosu na prvi album koji je izišao za Memento Mori records, manje-više u sličnom stilu, i osobno jedino što mi kvari doživljaj su ti izleti u previše rokenrolskiji death. Ako vam taj dio ne smeta, onda u domeni old schoola, i doživljen kao demo, ovaj EP ima čistu desetku, no meni smeta pa stoga:

ocjena albuma [1-10]: 8

marko šiljeg // 21/11/2023