Za Bad Blue Boyse su Prljavo Kazalište i Novi Fosili najbolji bendovi svih vremena jer 'košulju plavu', 'heroja ulice' i Marinine 'oči boje vena, boje Dinama' ništa ne može zamijeniti. To su kultni, neprocjenjivi i statusno nedodirljivi i neodvojivi simboli. Za najšire mase, tu je još i Parni valjak uz čije ljubavne patetike se i najtvrđi ustaša razniježi, raspekmezi i baci emotivnu suzu pa valjda svake godine im kotirajući glas u dodjelama najboljeg benda, pjesme, albuma, koncerta... Narafski i Thompson koji sve rijeđe plagira svecke žvake, ej moj narode ne varaj me s golubom u rukama... Ima tako skoro 4 decenije kada je Vlatko Stefanovski rekao 'mogu si misliti kako će izgledati bendovi kojima je uzor Plavi Orkestar', a nije ni pomišljao na rođenje drečavog, balavog i kretenastog infantilizma kojeg je potom iznjedrio surogat punka izazvan pop melodijama sasvim simpatičnih proto pop-punk bendova Buzzcocks, The Adolescents, Descedents, Husker Du, The Misfits i Bad Religion. Ono što je rock šabanizam bivše Jugoslavije s Plavim Orkestrom, Merlinom, Hari Mata Hari, Tutti Frutti Balkan Bendom, Dalekom Obalom, Brzim Bananama Mladena Burnaća, te neosporivo primitivnim dekorom kumove slame Bijelog Dugmeta, a i zadnje faze Azre kad se Štulić nakratko vratio u Zagreb koncem 80-ih godina prošlog stoljeća, to se u sukladno proporcionalnim razmjerima kod američkih kauboja što nisu kontali pravi smisao i značaj punka zrcalilo refleksijama idiotski frajerskog prenemaganja o tinejdžerskoj zbunjenosti, seksualnoj konfuziji i potpunoj apolitičnosti bez ikakvog socio-političkog angažmana, pa se tako uz one Green Day, The Offspring, Rancid, Screeching Weasel i još nekolicinu umivenih stočara iz ergele kalifornijske Lookout! Records pojavio čobanski trojac Blink-182 kao pripomoć goničima stoke ispijajući whiskey da isperu grla nakon mukotrpnog jahanja prašnjavom prerijom željni da odvale kavgu u salunu, pucaju u klavirista, a i poševe poneku zanosnu kurtizanu, jer oni su najjebeniji i najstrašniji frajeri, ima to svatko da zna. Smiješno je vidjeti istetoviranog bubnjara Travis Barkera da se kurči u majici Fugazi. Ma ajde, bre, đe će roker s Moravu, pardon s jezero Hođes onkraj Poway da mi maltretiše dalekog komšiju od Wašington! Izem ti lebac, krkenzi kikiriki every day, šljivovica, pivo, whiskey naiskap! Tja, šala koju su rani Blink-182 albumi imali odavno se pretvorila u tinejdžersku parodiju, naoko bezazlenu i bezopasnu sve dok klinci zbog njihovih benavih tekstova nisu počeli sa rezanjem žila i suicidima. Ite u kurac s takvim pristupom kojeg nevina djeca shvaćaju ozbiljno da se ruši svijet i čitav život jer to nije od moravski krokodil ću pravim opanke. Nije fer prodavati formulacijski sročene tekstove u kojima se blinkovci stalno vraćaju u čaroliju bezglave mladosti s evidentnim insinuacijama na redovitu mogućnost drkice u nedostatku partnera uz zgražanje i zaprepaštenje zrelih punkera i rockera.



Uf, tekstovi su im plitka efemerna zajebancija, ovaj puta na smrtnost jer je basisti Mark Hoppusu 2021. dijagnosticiran rak limfoma. U naslovnoj pjesmi "One more time" s glavnim vokalistom Tom DeLongeom razmjenjuje stihove 'moram li umrijeti kako bih čuo da ti nedostajem?' referirajući se na onaj zadnji veliki hit "I miss you" iz 2004. (USA no. 42, UK no.8) uz drhtav, nazalan vokal podsjećajući na Žapca Kermita iz Muppet Showa. Nadalje, ovdje je što kroz kolaboraciju, što kao posudba ili čisto blamiranje uključeno sijaset stihoklepaca od Nick Longa, Ryan Teddera (One Republic), Andrew Goldsteina, Gregory Heina (tvorac hitova Justin Biebera, Selene Gomez, Machine Gun Kelly, Shawn Mendes...), Brian Lee-a (također radi za Biebera i Selenu Gomes), Dan Booka (radi za Disney filmove), Michael Pollacka (Maroon 5, Miley Cyrus, Katy Perry, Jonas Brothers, Lauv, Kelly Clarkson...), a bome ovom krugu su se priključili Tim Armstrong (Rancid) i Robert Smith (The Cure). Nije beznadežna ovakva eskadrila jer album mora pošto-poto udariti barem ajnc miljunčić u tiražu s obzirom da su im iz Columbia Records zaprijetili otkazom ugovora nakon prošlog fijaska "Nine" (2019) koji se nije prodao niti u 100.000 primjeraka, a nije bilo niti jednog hita.



Zato su ovdje razbarušeno silovano naštrcali čak 6 singlova ne susprežući sve te obilate stihoklepačke sposobnosti: prvo je izbačen "Edging" (USA no. 61, UK no. 31), zatim "One more time/ More than you know" (USA no. 61, UK no. 28), pa "Dance with me" (UK no. 55) i tu se izgleda zaustavio daljnji pohod na top liste jer su pretjerano vokalno generiran umjetnom inteligencijom "Fell in love" (s učešćem Robert Smitha uz ritam hita "Close to me") i "You don't know what you've got" s Michael Pollackom preočiti paradoksi potištenog ljubavnog darkeraja i Stones furke "You can't always get what you want" koje i mala djeca prepoznaju poput reklamnog trika za njihove roditelje kad se pored blagajne u dućanu narenđere kojekakve šarene drangulije na stalaži nadohvat dječje ruke. Iako je lirika manje-više nakrcana glupim emo krhkostima s baukom smrtnosti i vicevima o drkanju, seksu u crkvi, kako se izgovara 'terpentin' i 'zabija kurac u Ovaltine' ("Turpentine"), te nezaobilaznim pubertetskim jadima a'la Plavi Orkestar 'goodbye teens', 'bolje biti pijan nego star', 'daj mi vruće rakije', "Sava tiho teče, zadnje nam je veče' ("When we were young" i završna "Childhood"), postoje i dva momenta o egzistencijalnim brigama na račun ugovora s izdavačem, te iskonski divlje i slobodne hardcoreačine "Fuck face" (s Tim Armstrongom) i "Turn this off" od samo 30, odnosno 27 sekundi koje su iščupane iz njihovog davnog arsenala, tamo prije prvog proslavljenog milijunskog albuma "Dude Ranch" (1997, USA no. 67, UK no. 100) koji im je otvorio vrata za svjetsku slavu.



Ima onaj "Epitaph Sampler" iz tog vremena kada su se trudili ugurati Brett Gurewitzu iz Bad Religion u njegov Epitaph Records da budu u društvu Pennywise, NOFX, SNFU, The Humpers, Voodoo Glow Skulls, New Bomb Turks, Descendents, Rancid, The Offspring, The Cramps, The Dwarves i inim, danas legendarnim bendovima, no bili su toliko uporno dosadni, naivni i smiješni da im je Brett samo otisnuo demo pjesmuljke kako bi ih skinuo s dnevnog reda. Nikaj od toga, možda mu je kasnije bilo i žao, al' jebi ga, povučemo paralelu: sve one šabanske rockere se slušalo zbog tekstova, a ne zbog glazbe. Sumnjam da je neki stranac koji ne poznaje naš jezik iole uživao u toj mjuzi, a hipoteza jeste da klinci koji ne kuže što blinkovci trabunjaju osjećaju rimovane refrene u znojnoj gomili mladih tijela koja urliču 'ole, ole ole' iz singla "Dance with me" prizivajući pokojne Ramones (pogledajte parodirajuće besramano plagiran video) i podržavaju zabavne psovke s gegovima ne razmišljajući o odrastanju. Uz to, ako niste znali, sve njihove pjesme su toliko jednostavne da je taj tetovirani ušušur Barker prilikom odlaska starog dobošara alkosa Scott Raynora 1998. naučio sve njihove pjesme s koncertne set liste u jednom danu.

S bombama besramne nostalgije svjetucavih riffova, tempova usporenog mitraljeza, melodijama koje su odsvirane tisućama puta s ekstatičnim hukom i ciljem ubrizgavanja zaraznog serotonina ravno u vene, pa i ponešto synth-pop mešetarenja ("Blink wave") udarajući pajserom kako auditorij ne bi sjedio i prodavao zjake, ovih 45 minuta je još jedan blesav korak za punk potvrđujući onu tezu Stefanovskog o šabaniziranju žanra na pronicljivo odmjerenom i pažljivo selektiranom plebejizmu za punk kmetove zaostale u emotivnom i socio-politički angažiranom razvoju.

Naslovi: 1.Anthem part 3, 2.Dance with me, 3.Fell in love, 4.Terrified, 5.One more time, 6.More than you know, 7.Turn this off, 8.When we were young, 9.Edging, 10.You don't know what you've got, 11.Blink wave, 12.Bad news, 13.Hurt (interlude), 14.Turpentine, 15.Fuck face, 16.Other side, 17.Childhood

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 02/11/2023