Od eksplozije jazz afro-beata Fela Kutija i kompanije prošlo je više od pola stoljeća uz mnoštvo revaloriziranih nadogradnji, utjecaja i neospornih drskih kopija s vremenom se asimilirajući i u funk, world-music, pa koji puta rjeđe i u rock, pop, hip-hop, te r'n'b nesumnjivo ostavivši ogroman utjecaj na širenju iskonske tradicije ekvatorijalne Afrike. Ova mnogoljudna mješovita crno-bijela skupina iz Minneapolisa od 9 do 12-13 članova sredinom prošle decenije je počela s globalnim funk pristupom poput nekog izgubljenog soundtracka 70-ih godina 20. stoljeća razvijajući afrobeat ritmove široke sekcije nadahnute prvenstveno tradicionalnim udaraljkaškim kulturama Nigerije i Gane akcentirajući poliritmiju i eksperimentalnu slobodu uključivši standardnu rock sekciju (gitare, klavijature, bas), te proširenu duhačku ekipu ostvarivši na ovome trećem albumu zapanjujući spoj teških ritmova stare tradicije afro funka, Nola Brass, pa čak i nekih američkih New Orleans (primjerice Galactic) i sveučilišnih bendova. U cijelosti koncipiran kroz instrumentalnu fabulu o Hox genima (proteini u embriju koji određuju karakteristike životinja duž kralježnice od glave do repa) kojih ima po 13 u 4 vrste kromosoma 7, 17, 12 i 2, te 7 u regulacijama (za abdomen, noge, antene, krila, tkivo, identitet, i metamorfozu/ deformaciju - A, A.D., B, C, Æ, Ubx, T3), album je ciljan na ulogu redatelja koji određuje poredak scena. Ako se primjerice pozove na krivi redoslijed, što se ponekad događa kod Hox gena, cjelokupan scenarij doživljava mutaciju bez obzira na glumce, aktere, dramatiku i poantu. Stoga je ovo u određenoj mjeri i znanstveno-fantastična priča raspodijeljena s 5 tema "Hox" (A, B, C, D i Z) između kojih se rasprostire 7 činova neobično satkane groove eksperimentalnosti jazza, funka i afro-beata u različitim, koji puta i sumanuto uvrnutim relacijama, ali kako god, sav ovaj slobodan ekscentrizam ima jasna obilježja plesne, a i vrlo zahtjevne zabave s oštrim kvarovima, distorziranim klavijaturama, zamagljenim gitarama i sigurnom dinamikom od početka do kraja.



Gusto složeni aranžmani nepredvidljivih skokova i oblika počinju kratkom fanfare oplodnjom "Hox A" uronivši u plesnu poliritmiju singla "Echo A.D." kakvu bi poželio Peter Gabriel za "The Last Temptation of Christ". Mnogobrojne udaraljke uključujući i melotron, marimbu, te svakojake tonalitete dinamički popraćene duhačima razvijaju dijametralne inverzije od teme do teme, evo "The pit" u samo 3, a "Hox B" u 2 i pol minute razvijaju udaraljkaške varijacije (a i obredne solo točke) ponovno prepustivši vodeće uloge križanju brass sekcije i gitara u staccatima i disonantama ("A web, A knot, A tangle") šarajući psihodelijom umjerenog humpa-cumpa tempa ("But at what cost?") i eteričnim distorzijama klavijatura ("Æthervision"), da bi gitarski eksploziv prsnuo u "Little ghosts" i završnoj, sasvim nenadanoj vizuri doom-funka "Doom country" tromom, zaraznom gitarskom repetirajućom melodijom. Iako su svi ovi aranžmani gusti, melodije pažljivo složene, ritmovi kompleksni, ništa ovdje nije pretrpano, a druga stvar jest savršena oštrina prirodne kemije čitavog benda, odnosno albuma s opuštenim nervima savijajući nepredvidive obrate koji puta udarajući poput glatko srušenog ciglenog zida, a u drugom trenutku stabilno se uzdižući na mekšu stranu divljeg kaosa stvarajući neviđeni spektar boja i metamorfoza. Za one koji znaju bogati opus Fela Kutija ovo je veliko kozmičko funk/jazz putovanje, a oni što tek otkrivaju čari sukladnog afrobeata i pripadajuće scene, doživjeti će pozamašno iznenađenje jer to isprve nikako ne bi očekivali u ovako dominantno naprednom izdanju.

Naslovi: 1.Hox A, 2.Echo A.D., 3.The pit, 4.Hox B, 5.A web, A knot, A tangle, 6.But at what cost?, 7.Æthervision, 8.Little ghosts, 9.Hox C, 10.S.C.C. (surge cell continuum) Hox D, 11.The rift Hox Z desolation overdrive, 12.Doom country

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/10/2023