Ovaj bjeloruski čini mi se one-man bend cijelu svoju diskografsku karijeru surađuje sa Iron Bonehead productions i manje-više je konzistentan u svom outputu. To je prljavi Black Metal sa dozom melankolije i na ovom albumu ne odstupa od zadane formule. Ono što ga ističe od ostalih je što ipak ne zvuči kao drugi bendovi sličnog usmjerenja, već i produkcijski a na ovom albumu i kroz kompozicije je puno mračniji. Četvrti full length album pa zaronimo u kriptu. 'A Vigilian Impending Murk' je intro koji do svog kraja podiže tenzije kako bi nagovijestio ono što dolazi. 'The house of pain', osim što dijeli ime sa čuvenim hip-hop ansamblom; počinje riffom koji podsjeća na prelazne death riffove, i ono što prvo upada u uho su gitare koje su tihe i zabačene u odnosu na ostatak. Vokali su izmučeni, a mix dosta bassovit. Nakon ovog uvodnog dijela pjesma progresivno ubrzava dok ne dođe do čisto death metal dijela praćenog nekakvim zveckanjem kao da udarate dvije metalne štange jednu o drugu. Atmosfera se očitava kroz gitare i odaje mračnu auru. Nije disonantno, ali štajaznam, toliko dugo ne pratim aktivno Black da ne bih znao sa čime bih ovo usporedio- ali je dobro. 'In the torment cell' nastavlja ovaj combo više death podloge sa black metal overturama koje zvuče zlokobno, vokalai su reverbirani i bačeni u pozadinu pa se izmučeni vrisci jedva probijaju. Prvi blast, možda i nepotreban ali se pjesma brzo vraća na osnovu. Ovakve izmjene idu do samog kraja. 'The revenant's overture' je na momente kaotičnija, a na druge momente melankolična; pogotovo pred kraj pjesme kada termin atmospheric black metal dobija na težini.



'Among the stir of echoes' nakon čak industrialskog uvoda počinje furiozno, i opet naglašavam koliko je dobro što ovaj album nije posegnuo za norveškim stilom jer fino balansira između mračne atmosfere i dubina prljavog death metala, dok me ovdje album već pomalo počinje podsjećati na Chaos Echoes i njihov 'Transient' album, uzeti sa zrnom soli jer ne pratim baš žanr pa bih trebao malo istražiti kako bih imao adekvatne reference. Skoro post-black ali nije. Neću čitatelju kvariti pjesmu detaljnim opisom ali mislim da se ovdje album zbilja zahuktava te mi je ovo najbolja stvar dosad. 'Following the pestilent maiden' ima uvod koji bismo očekivali od svakog atmo black benda, no kada stvar krene sve je toliko zamućeno i isprepleteno da se teško može razabrati- što je plus. 'When the lights out' počinje lagano, te je nešto kao Summoning bez blacka, sve do krešenda na samom kraju. Majestic stvar. 'The carnival of eerie souls' u skladu ostatka albuma fino kombinira već navedene aspekte, dosad najviše melankolična, ali u kontekstu produkcije ovog albuma to opet nije toliko naglašeno. Album kraju privodi 'Le fantôme de cette madame' koja je isto melankolična i na moment mi se učinilo da sam čuo i ženski vokal.

Čist solidan opskurni DSBM album koji ne pila ranovargovskim vokalima već ih baca u pozadinu, ubacuje elemente death metala i post-metala u maloj, ali dobrodošloj dozi, a nije ni Darkthrone na xanaxu. Idealan soundtrack za tumaranje katakombama.

Naslovi: 1. A Vigilian Impending Murk, 2. The House of Pain, 3. In the Torment Cell, 4. The Revenant's Overture, 5. Among a Stir of Echoes, 6. Following the Pestilent Maiden, 7. When the Lights Out, 8. The Carnival of Eerie Souls, 9. Le fantôme de cette madame

Ocjena (1-10): 7,5

marko šiljeg // 26/07/2023