Oformljeni, koliko se sićaju, koncem 2015. u Benkovcu pod imenom Projekt B kao trojac s bas gitarom (Ante Car), bubnjevima i korpulentnim frontmenom (Gogo Ogog, ima ga sigurno oko 100-tinjak, a i više kila), a dolaskom drugog dobošara Iggyja, te gitariste Čupavog, postaju Kamp Kućice. Trenutni vodič na palicama je Blaž Boundage, te sviraju za ekipu koja ih trpi i podržava u širim lokalnim okvirima od Benkovca, FilipJakova i Šibenika do Zadra. Egzibicionizam ovih ne previše energičnih Benkovčana vrti se oko sirovog punka s tek blagim otklonima u hardcore na vrlo sličnoj relaciji zagrebačkog Biciklića (nastupali su zajedno u paketu sa Čudnoređem 2016. u Disko Klubu R, Ražine pored Šibenika www.terapija.net/koncert.asp?ID=25393) i mostarskih Crustalno Jasno potencirajući isto tako otkačeno-iščašeni humor bizarno-komedijaške prirode šank kolega u kome podjednako pripito, supijano ili posve pijano ironiziraju vlastite i društvene personifikacije cinično ismijavajući socijalno-politički angažman kontraverzno zbunjujućim stavom: na trenutak se doima da mu se priklanjaju, a pak već u sljedećem ga opovrgavaju, odnosno nisu ni za, a niti protiv njega. Idu u kontra smjeru ne baveći se suštim oportunizmom nekakvog gordo borbenog pasaža tvoreći priču da su ustvari sami sebi najveća opasnost zbog hedonističke rastrojenosti, to jest, zauzimaju zafrkantski moto okoline i sistema koji ništa ne valja, a u njemu se prikazuju kao okorjelo loš talog najnižeg hijerarhijskog dna spremnog za radikalne poteze, no već unaprijed znaju da neće ostvariti nikakve revolucionarne rezultate, primjerice 'što bi bilo da Marlboro košta 10/ 15 kuna? - Ništa' ili '11 ipo je, a nigdi nikoga/ film je pri kraju, mater već spava/ trovanje mačaka - bižite iz grada, ajte leći/ trovanje mačaka - počinje', ha-ha-ha!.



Ovih svega 20 minuta albuma, dobro pretpostavljate, frca zdravoseljačkim zajebancijama proizašlim iz frustracija i komentara na općeniti život bez ikakvih vitalno neurotičnih floskula, jer one same su dio ovakvog humora ne glumatajući insinuirano naučene klaunovske gegove čudnovato ispričanog vica da bi bile zabavne. Sve su one jako simpatične i odvaljene poput stijena benkovačkog kamena, a i pripadajućeg vinorodnog, Dionizovog krajolika. Čak 12 vrlo kratkih pjesama u rasponu od 43 sekunde (najkraća, urnebesni hardcore "Nula, otpad, lažov, smeće") do cirka nepune 3 minute (najlaganija "Držalica" u stoner-blues varijaciji) imaju uvjerljivo snažan potencijal tog komediografskog mentaliteta kretavši od legende, zlatnog sunca, ličkog hrvača Marijana Matijevića (1878-1951), najsnažnijeg čovjeka na svijetu koji je mogao nositi kamen težak 600 kila (snažan punk/metal komad "Matijević" imaginarno ga prizivajući kao Herkula koji bi u jednom potezu porazbacao svu onu bagru na vlasti), preko spomenute, himnične "Marlboro" i naslovne "Trovanje mačaka" aludirajući na svašta u doom/stoner kombinaciji s hardcoreom. I implicitno i eksplicitno. Simbolički u oba smjera, kako tko uzme, pa onda dođe totalna politička sprdačina "Smrt ljudima" o zatucanim glasačima, te iščašenim wah-wahovima "Noćni lopov" (uz ponešto funka), šašavo personificarna storija provincijalne nemoći da se jedino noću nešto može događati ako se dobro urokaš, ušmrkaš i nalokaš 'dok ne osjetim da sam ubio, ozlijedio il bar povrijedio samoću'. Centralna stvar albuma je "Moralno vs nemoralno", ranije s prefiksom Mirela Holy (izgleda da im je to jedna od najstarijih) tovareći kratku lirsku fikciju o nehumanim pristupom ka angažiranom štosu o zašititi ljudskih i životinjskih prava ('ubio sam čovjeka na nehuman način/ zgazio sam štenčića na nemoralan način/ ubio sam pauka na nehuman način'), nimalo se ne dodvoravajući aktualnim senzibilnostima, ustvari, prolongirajući opovrgavanje javnog mnijenja za koje im se baš živo fučka.



U post-punk frakciji hommagea Pekinškoj Patki, pjesme "Krug", slijedi vrlo kratka "Mali roboti" koja s originalom, istina nema mnogo veze. Podsjetiti ću, original je bio jako depresivan i mračan, s onog drugog albuma "Strah od monotonije" (1981) kojeg je Darko Glavan posrao napisavši da ga 'treba izbjegavati pod svaku cijenu', a ustvari je bio remek-djelo ex-Yu new-wavea, prvi takve kategorije prenoseći sivilo Joy Division agonije mladog Ian Curtisa o razmatranju života uoči samoubojstva. Ian je ljude doživljavao kao robote koji svako jutro idu bezvoljno na posao i vrte se u krug 'hiljaditi put', a iskreno, ta Patka i pjesma su me mučili jako dugo od objavljivanja plašeći me da će se život pretvoriti u izvršavanje svakodnevnih obaveza kojih još poprilično dugo nakon završetka srednje škole neću moći prihvatiti. Što ako mi se život pretvori u hodanje tim jebenim krugom? Što ako postanem robot po defoltu? Na koncu, to sam i postao, ali daleko drugačiji, što je došlo s velikim otklonom godina, elem, ovdje su Kamp Kućice pokazale unatoč fiksirano zajebantskog garda ozbiljan konstruktivno kritički vic jako blizak kratkim stihovima Koje i Displine Kičme: 'mali roboti, stari roboti/ na poslu, ulici, školi i kafiću' premda isprve ne aludiraju na Patku, a kamoli na Joy Division. Punokrvni oldschool punk "Živ zakopan" s dobrom dozom heavy solaže, a bome i grčevitim crust/punk-death growlom se transportira višesmjerno nigdje ne upirući točno, ali se osjeti da je Gogu do nečega itekako stalo. Može biti emotivno, politički, socijalno, materijalno i društveno razjeban. To je još jedna himna univerzalnog značaja u poimanju širokog balkanskog svjetonazora, a da je recimo na engleskom jeziku, mogla bi doživjeti prilično veliku prihvaćenost, pretpostavljam, jer se punkeri vole socijalizirati spram vlastitih iskustava uglavnom negirajući trendove prilagodbe.



Još jedna potpuno angažirana je "Doktori", djelomice i s Oi! nabojem, šiba kataklizmičku fakciju, nažalost, korumpirane medicine što se oslanja na dobro plaćeni posao sve manje negirajući Hipokratovu zakletvu u 'koja je svota novaca da bi spasio čovjeka?'. Melodično najzvučnija "Leđa (prevara)" zvuči kao The Cure u prvih minutu i 10 sekundi, a onda narednih ide u prilično zvrkast hardcore podizavši tenzije da će 'doći kraj tami sa zabodenim nožom u živce'.

Dovitljivo zafrkantskim načinom su se odpurijeli provincijalizmu sredine u kojoj ih tek malo tko shvaća nakon mnogo godina, pretpostavljam, ludog života bavljenja komponiranjem pravih pjesama s pravim smjerom. Pogodili su suštinu i srž, o zvuku ništa ne prigovaram, odličan je, snimljen u šibenskom studiju Vukojarac (Ivan Dulio) u toku samo jednog dana (11.02.2023.), te se ne libim reći da je hrvatska, a i ex-Yu scena dobila još jedan potencijalno važan, vrijedan i bitan punk bend na kojeg itekako valja obratiti pažnju upravo zbog zabave i nepatvorene zajebancije s kojom odudaraju, a istovremeno se i privlače kurentnoj underground punk sceni. Nimalo ne pretendiraju sterotipove poput Ramones, Sex Pistols ili Dead Kennedys, ok, daleko su od hardcorea The Exploited, ali vrlo bliski s onom težom frakcijom Butthole Surfers i mnogih pripadajućih bendova koji se nisu striktno priklanjali čistoj punk retorici. Imaju originalnosti, čak i eksperimentalnih sklonosti povezivanja više žanrova u aspektu komunikacije o kojoj su itekako razmatrali, a da ih je pod zub uzeo pokojni Glavan i njegovi nasljednici, sigurno bi odustali nakon prve pjesme, jer to nije onaj šminkerski producirani punk što očekivaju. To je pravi underground što punk-peronosporu odvaja od najboljih boba grožđa.

Naslovi: 1.Matijević, 2.Marlboro, 3.Trovanje mačaka, 4.Smrt ljudima, 5.Nula, otpad, lažov, smeće, 6.Noćni lopov, 7.Moralno vs nemoralno (Mirela), 8.Mali roboti (hommage Pekinška Patka 'Krug'), 9.Živ zakopan, 10.Doktori, 11.Držalca, 12.Leđa (prevara)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/04/2023