Po Encyclopaedia Metallum, zemlja leda i vatre ima oko 200-tinjak metal izvođača što je otprilike manje od desetine njihovih ukupnih bendova i autora u različitim žanrovima. Navodno ih se sve skupa broji oko 3 tisuće na 350.000 stanovnika. Usporedo, Hrvatska koja ima 10 puta, a i nešto više stanovnika ima otprilike istu količinu kojekakvih stilskih izvođača s tek prednošću od 500-tinjak metal autora od kojih su mnogi neaktivni.

Ovaj dvojac je startao netom prije COVID-19 pandemije. Glava je Rune Lúðviksson, kompletan autor i svirač, a Eyjafjallajökull je pjevač, prvi album "Almannagjá" realizirali su 2019. odmah se nametnuvši ekološkim tretmanom postmodernističkog raspoloženja. Kažu s pravom da su nastali usred pustoši vatre i leda kroz koncept beskompromisnog black metala u čarobnoj rupi što rastvara velike jezive ponore za one napuštene i čudne individue impresionirane istraživanjem sebe samih u potragama za misterijima Zemlje s impulsom poganskog žara i vatrenog umijeća zaraženih misli. Kroz vrlo dugačke pjesme od po 17 minuta u primjeru uvodne "Myndhöggvari lifsins og dauðans" ('kipar života i smrti') naglasak je na slojevitom izrazu klasičnog blastbeata prljavog i neurotičnog dezena ispresijecanog s atmosferičnim dionicama jednoobraznih 4/4 taktova, zborskih vokala uz vodeći grčeviti growl, stalnih izmjena tempova i pomahnitalih gitarskih obligacija od riffova, tremola do znakovitih staccata što se zasebnim metamorfozama uljuljkavaju između tih goropadnih erupcija i naglih trenutaka mirnoće. Upravo je to i čvrsto fiksirana fabula o vatrenom putovanju usred kamenja magme i lave punog strahopoštovanja ka moćnom divu vatre Hekli raspredajući neobičnost nordijske predaje iz epskih pjesama o suživotu s prirodom. Tako, pjesmu po pjesmu kulminiraju brojne ekstaze i strasti u prizivanju pobjedonosnog povratka elementarnoj prirodi, otpornoj pred nedaćama i nesrećama propasti čovječanstva što se pokušava obraniti kojekakvim utopijama. Mada se to u ovom dugačkom uvodniku otprve ne primijeti, dobar dio konstrukcije ima i podlogu harmonija syntha koji se osjeti pred samim krajem, a tu i tamo dolazi do izražaja u atmosferičnim intervalima narednih stvari: "Hraun og Ástriða" ('lava i strast') izranja iz tromog post-blacka nakićenog staccatima, ubrzava tek u četvrtoj minuti jer je i ova podulja od 12 i pol minuta dozvolivši mnogo aranžmanske slobode. Za prvi susret s ovim albumom najprijemčljivija je "Aska sigursæl" ('pobjednički pepeo') ne samo jer je najkraća (nepunih 6 minuta), već zato jer starta s ugodnim riffom i šajba dostatnu 'post' porciju s vrlo lijepim disonantama u melodijama, a još jedan biser, ovaj puta od samo 11 minuta "Eldorgía" je nakićen dubokim ambijentalnim vrtlozima, ambisima, gordim prirodnim monumentalnostima svako malo bukteći eksplozijama s vokalnim varijacijama na tromiju, ajde umjerenu ritmičku podlogu frcajući izuzetna tremola s blastbeatovima odapevši snažnu, gotovo bogobojazno izgrađenu gromku zborsku liniju pretvarajući je u himničnu melodiju dinamičkom dramatikom je suptilno finiširajući u beskraj razgraničenja post-rocka, metala i blacka. Već su se otvorile i neke komentirane vibracije da je naslovna "Heklugjá" najljepši dio: iznosi kao i uvodnik 17 minuta, prvo urnebesnog brzanca, pa laganijih slojeva s minimalističkim repeticijama, zatim nadogradnji u sve žešćim gabaritima kompleksne kaotičnosti izmijenivši na samoj sredini duet melodije gitara razdvojenih u fragmentima ponovno prigrlivši horove kao vitalan lajt-motiv uz neprestane melodijske avanture.

Sve je ovo u prljavom produkcijskom dekoru kao da vulkanski pepeo zaprašuje obzor iskričavih varnica slojeva kamenja i netom rashlađene, tinjajuće lave na vrlo hladan i ambijentalno otvoren black za mnoge raščlambe, u svakom slučaju, odličan početak nove 2023. godine u tom aspektu.

Naslovi: 1.Myndhöggvari lifsins og dauðans, 2.Hraun og Ástriða, 3.Aska sigursæl, 4.Eldorgía, 5.Heklugjá

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/01/2023