Ako će, a čisto sumnjam, ovi Šveđani biti značajni ko' Sex Pistols, onda ovo vrlo blesavo ime neće biti važno. Biti će tek ime, simbol ko' Desanka Maksimović, Lazar Koliševski, Džemal Bijedić, Alija Sirotanović, Jakov Sirotković, Azimi Aljeti, Željan Batina, Iran Retard, Piški Boris, Katica Piša, Ismet Fekalija, Riga Vladimir, Papak Alojzije, Živko Guzić, Šupak Radovan, Šćepanović Kita, Jadan Kurtz, Marija Suha, Vesela Lešina, Silov Ana, Kitica Đoković, Jajalo Pile, Zdravko Dren, Zoran Nedoklan, Mira Fukalo, Svemirko Skočilović, Neda Ševo (a svi voze svoj auto samo Neda Ukraden???) i ina što u svome značenju imaju višesmisleno posprdne figure s obzirom na funkcije i zanimanja. Pazite, ovo su stvarna imena i prezimena ljudi, a ovi su Švedi dečki kojima treba vijagra. Naravno, zajebavaju se. Eh, jebemu, pa kakvi su to onda mlohavi dečki kojima je zakazala vitalna osnovica slogana sex'n'drugs'n'rock and roll? Bolje da se zovu Viagra Oldmen. A možda i Drunkmen jer je frontmen tetovirani ljubitelj pive i svakojake pijače s fino zaokruženom oblom mješinom. To puno bolje stoji. Ono, baš prav' napaljeno. Penzioneri na vijagri. Kam ćeš mladim dečkima vijagru, ovakvima to ne bi trebalo barem do 60-65-te godine života, a do tada imaju još skoro pa polovicu tih ljeta za odraditi. Dobro baš i ne, već su u cirka 40-im godinama, a sad valjaju i kotrljaju svoju otkačenu spiku i zajebanciju... Stvorio se određeni hype oko njih već nakon prvog albuma "Street Worms" (2018) koji je pokupio solidne ocjene, a posebice nakon drugog "Welfare Jazz" (2021) zahvaljujući produkciji Matt Sweeneya iz bendova Skunk, Chavez i Zwan kojeg svako malo zovu u pomoć da priskoči kada zaškripi, primjerice Turbonegro, Bonnie Prince Billy, Current 93, Tinariwen, Eagles Of Death Metal, Zack de la Rocha, Iggy Pop, QOTSA... Album im je donio i prve europske uspjehe (UK no.41, SCO no.5, GER no.28), a to nije mala stvar u vrijeme kada je rock i sve oko njega otvoren što se tiče prodaje i plasmana bezeciran isključivo za velika imena. Jedan od njihovih fanova je Julian Casablancas iz The Strokes i onda kada im je fino krenulo, pa se počelo svirati nakon dvogodišnje karantene, 27.X 2021. im je umro gitarist Benjamin Vallé, a razlozi smrti nisu navedeni. Čak je i naša Jelena Vojinović www.terapija.net/koncert.asp?ID=31034 potegnula tisuću kilometara do Milana da ih vidi uživo koncem 2021. godine prenoseći njihovu slavu i karizmu, a bome i individualno zadovoljstvo. I evo, došao treći album sniman i stvaran u vrijeme pandemije, pa je i tematski vezan uz oklijevanje cijepljenja, sumnji u cijepivo, teorije zavjere sve do stadija pećinskih ljudi iz paleolitika koji su bili potpuno lišeni bilo kakvih egzaktnih spoznaja osim onih na licu mjesta. Sve u svemu, satira je ovdje glavni faktor sa solidno inteligentnom zafrkancijom stavljanja u određene vremenske kontekste što je i dobrodošao pečat ovome razdoblju koje po ničemu neće ostati u dobrom sjećanju za povjesne memoare.



A sad, ono najvažnije. Glazba im je post-punk s primjetnom dozom elektronike u vrlo retrogradnom stilu uhvativši se medikamenata iz epohe 1978-1981 kada se eksperimentiralo u istraživanjima mogućnosti izraza i poboljšavanja čistog punk eklekticizma. Ali, više nemaju gitaru (imaju čak dva gitarista na koncertima koji ništ posebno ne sviraju), zvuk su fokusirali na čvrstu ritam sekciju (Henrik Höckert - bas, Tor Sjödén - bubnjevi) i elektronske synth riffove Elias Jungqvista uz lucidne saksofonske izlete Oscar Carlsa. Frontmen Sebastian Murphy ima blueserski krvav vibrato vokal na razmeđi Nick Cavea, Hugh Cornwella i Iggy Popa (koji puta i Jello Biafre), a to bome jako prijatno sjeda u ovu konstituciju. Uvodna stvar "Baby criminal" rasplesano asocira na Ultravox s John Foxxom, a takvih insinuacija ima još i ponajviše; već naredna "Troglodyte" još i više kada su U-voxi uvodili elektroniku u post-punk, al' uh-oh, Viagra Dečki nemaju električnu violinu i ona čudesa Billy Curriea, sax nije dovoljan, a niti povremene synth/noise ekspresije. Već se tu osjeća sva furka na stare dobre Ultravoxe s Foxxom koji nisu imali ama baš niti jedan hit.



Jedan od tri singla "Punk rock loser" u umjerenom tempu ima Iggyijevu karizmu mačoidnosti, a tu valja dodati i Gallon Drunk utjecaje koji se također osjećaju između prigušenog, mrtvo-hladnog Murphyjevog vokala. Prvi singl "Ain't no thief" je uronjen u kombinaciju The Fall, kako to nekad posprdno reče bahati i buntovni Henry Rollins sredinom 80-ih 'stupid Manchester disco-punk' s elementima Rottenovog Public Image Ltd. trance/techna i zaboravljenih Carter The Unstoppable Sex Machine, ako ih se sjećate i onda kreće serija pjesama koje sve više i više asociraju na Suicide poput uvodnika "Creepy crawlers" i kompletnu vokalnu scenografiju nalik na pokojnog Alana Vegu (a i mjuza je electro-punk), pa na Bowiea iz "Lodger"/ "Scary Monsters" faze 1979/80 (tipičan new-wave/ new-romantics "The cognitive trade-off hypothesis" kojeg su mogli potpisati i rani Magazine, Simple Minds, Visage pokojnog Steve Strangea, Classics Nouveaux, A Flock Of Seagulls), da bi pristigao iznenađujuće razmrdani blues-noise trip-hop, najdulji komad "Big boy" poput Beastie Boys iz nekog pijanog i napušenog sessiona "Check Your Head" kojeg nisu htjeli otisnuti na duplu vinilku koncem 1992. dok se Beck pripremao za svoj planetarni "Loser". Vokale im je posudio Jason Williamson iz šašavih, vrlo sličnih Sleaford Mods iz Nottinghama.



Pred konac se malo sprdavaju i sa synth-pop estetikom u "ADD", jasno, s The Human League da je danas jako lako napraviti plesnu electro stvar, ubaciti gitaru i neprestano repetirati iste sekvence što ustvari rade i tokom čitavih ovih 40 minuta, a tu su i obavezni dodaci poput tri kratka elektronska pasaža ("Cave hole", "Globe earth" i "Human error", po 30-ak sekundi) kojima odvajaju nekoliko tema na početku, u sredini i pri samoj završnici albuma. Ali, braćo i sestre, na finišu albuma dočekuje urnebes od 6 i pol minuta lucidne electro-punk/noise energije "Return to monke" kao da pjevaju Jello Biafra i Johnny Lydon na matrice "Don't be scared" upokojenih A.R.E. Weapons, refren Faith No More "Be aggressive" i zarazni ritam Tuxedomoon "No tears". Zadnje dvije minute je psihodelični dekompozicijski Sonic Youth krešendo u kome se daje do znanja da će sve u svijetu krenuti ponovno u normalnom smjeru, znači, uobičajeni lopovluk s prevarama i demagoškim sranjima u kome ćemo se svi međusobno poubijati.



Ovakav album i bend treba. To je ono pravo i dobro što nam ovakav retro može ponuditi, jeste da nema ovdje nikakve originalnosti i izmišljanja nečega novoga mada se bend trudi biti nešto drugačiji u zvuku od kurentnih retro, ajde, indie-rock i post-punk izvođača. Prednost im jest Švedska pa nisu toliko strogo kao Englezi ugledani u kult Joy Division-New Order-The Smiths sveto trojstvo, a ja to gledam ovako. Pokupili su jako dobrih i važnih medikamenata baš upravo iz razdoblja post-punka prezentirajući ga na zabavan i otkačen način, vrlo duhovit, uostalom, pogledajte priložene video spotove, taj Sebastian Murphy je fantastičan showman koji glumata i može se pretvoriti u smiješnu samoparodiju uvjeren u sve stavove, dakako, ovo je samo inteligentna zabava koja itekako manjka nakon "Pills'n'Thrills and Bellyaches" Happy Mondays i zaboravljenog Beck David Hansena "Odelay" iz 1996. godine, a može se primjetiti i duh The Chemical Brothers, !!! (chak-chak-chak) i pripadajućih elektronskih remek-djela Primal Scream.

Može proći i kao najbolji alter/indie-party album godine bez obzira na žanrove. Obavezno poslušati. I ako su su negdje u blizini, obavezno pogledati. Sebastian Murphy ne djeluje kao lik koji će izdurati još nekih 5-6 godina u ovakvom tempu, a to se upravo Shaun Ryderu i desilo. Samo, huh, šta će biti dok se otrijezni i skine s najfinijih aditiva?

Naslovi: 1.Baby criminal, 2.Cave hole, 3.Troglodyte, 4.Punk rock loser, 5.Creepy crawlers, 6.The cognitive trade-off hypothesis, 7.Globe earth, 8.Ain't no thief, 9.Big boy, 10.ADD, 11.Human error, 12.Return to monke

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 14/07/2022