Hit koji je uništio karijeru i život benda. Zvuči sumanuto, a trebalo bi biti obratno, zar ne?

'Dobili smo poruku, čuo sam u eteru. Političari su sada DJ-evi. Prijenos se širio od stanice do stanice kao infekcija, širom nacije. Znaš da ga ne možeš zaustaviti kada počne emitirati. Skloniti ćeš im se s puta. O, da, politika plesa, dobar osjećaj, politika selidbe... Pod pritiskom smo, da, računamo na vas da radite ono što vam kažemo u novinama, na vijestima, o, pa to je samo aplikacija, to je samo gledište... Ako je ova poruka shvaćena, to je samo politika plesa'.



S ovim drugim singlom "The politics of dancing" realiziranim početkom 1983. bend Re-Flex, prvotno iz Londona, a kasnije iz Birminghama je takoreći osvojio svijet. Pjesma je prvotno snimljena na džepnom walkmanu kada se klavijaturist Paul Fishman vraćao kući vlakom u svoj Hampstead (predgrađe Londona) i nalazila se na običnoj audio kaseti. Imao je naviku da stvara i bilježi ideje na taj način, pa ih je onda na svakoj probi puštao ekipi iz benda, a konkretno, ovu pjesmu je skladao inspiriran putovanjem vlakom razmišljajući što sve ljudi izražavaju na plesnom podiju prepušteni ritmovima. Kada je objavljena kao singl i ostvarila ogroman uspjeh (UK no.28, USA no.24, CAN no.9) ni on, a niti bend nisu slutili da je to početak kraja. Bend je formiran još 1979. u Londonu, a u prvoj postavi su između ostalog bili Phil Gould i Mark King koji su odustali od rada jer je Fishman uglavnom gurao socijalno i politički angažirane tekstove, a onda su samo nekoliko mjeseci kasnije pokrenuli Level 42 s kojim su se proslavili prodavši više od 30 milijuna albuma. Konačna postava Re-Flex utvrđena je dolaskom basista Nigel Ross-Scotta kojeg je preporučio Thomas Dolby, tako da su u originalnoj ekipi još bili John Baxter (vokal, gitara) i Roland Vaughn Kerridge (elektronski i akustični bubnjevi). Nakon velikog uspjeha singla, ujesen iste godine su realizirali i istoimeni album kojeg je producirao John Punter, najznačajniji po radu s Roxy Music. Ploču su objavili na dvije etikete - EMI za europsko i Capitol za američko tržište, no već nakon narednih singlova "Hitline", "Hurt" i "Praying to the beat", EMI se ogradio od benda i albuma zbog politizirano sumnjivog sadržaja zaustavivši bilo kakav marketing i propagandu, tako da je album ostvario tek samo polovičan uspjeh u Americi gdje je došao do no.53. Fishman i ekipa očito nisu ozbiljno shvaćali ovaj potez matičnog izdavača pripremivši i drugi album "Humanication" na kome im je u pjesmi "How much longer" gostovao Sting potpuno očaran njihovim angažiranim stavom (singl govori o zaštiti okoliša), te ih pozvao na veliku europsku i američku turneju gdje su bili predgrupa njegovom tadašnjem mega popularnom trojcu The Police prilikom promocije završnog multimilijunski tiražnog albuma "Synchronicity". Ploča "Humanication" nikada nije otisnuta, EMI im je raskrstio ugovor, a američka etiketa ju je odbila smatrajući je suviše opasnom političkom manipulacijom. Nakon toga bend mijenja ime u Jamming The Broadcast, snima nove pjesme "Life's too dangerous" i "Revolution now" za soundtrack "Superman IV" (1987), a budući da nikako zbog političkog i inog angažiranog stava nisu mogli pronaći adekvatnog izdavača, prestaju s aktivnim radom, ali se službeno nikada nisu raspali. Pokušavali su i na ondašnjoj independent sceni, no odbijeni su jer nisu stilski bili dovoljno alternativni.



Tek 25 godina kasnije, 2010. pokrenuli su web stranicu za promoviranje novih izdanja i konačno objavili album "Humanication", te još 3 nerealizirana albuma s ogromnim box setom na kome su se našla sva izdanja benda. Bubnjar Roland Vaughn Kerridge je umro u veljači 2012. od tumora na mozgu uspjevši snimiti jednu pjesmu "Vibrate generate" koja se dugo odgađala za objavljivanje, evo, tek je 24. lipnja 2022., dakle više od decenije nakon njegove smrti službeno realizirana kao naslovna pjesma ovog izdanja. Ta naslovna pjesma je prilično drugačija od klasičnog stila benda. Čvrsti rock s nezaobilaznom elektronskom potkom (na vokalu je Dave Harris, bas svira Henry Durham, a gitaru Todd Oliver), a ono što je bilo manje uočljivo kod benda, između ostalog i zato jer je bio znan samo po tom prvom albumu, jest Baxterov Bowievski vokal. Po tome se u mnogim pjesmama može čak i zamijeniti Bowievim, osobito u još jednoj novoj temi "Human" koja dostojno nastavlja angažirani stav spominjujući da nije Sokrat i ne čuje Talking Heads na radiju jer su pametne stvari zagubljene i pometene pod tepih. Stvarčina je prava, gotovo Bowievska iz 21. stoljeća, dok je sav ostatak materijala kolekcija nerealiziranih pjesama nastalih u dotičnom periodu nakon sudbinskog albuma s nekoliko remikseva i drugačijim varijacijama - "Forever and ever", "How much longer", "Sending out a message", "Give it up", "Revolution now", "Wrong decision", "Jamming the broadcast", "Angry man", "When did you stop loving me", "Love at first sight" i "Over the top". Dakle, nema niti jedne iz tog proslavljenog, ali naglo zaustavljenog pohoda na svjetski uspjeh. Elem, ova kompilacija dostojno prikazuje angažirani stav benda po kome su čak i Duran Duran nazvali onaj svoj veliki hit iz 1983.

Ironično, kao da su znali te daleke 1983. - obratite pažnju na završnicu originalnog, priloženog videospota "The politics of dancing", stoji 'to be continued...' (nastaviti će se). I nastavlja se, samo skoro 40 godina kasnije.

Naslovi: 1.Vibrate generate, 2.How much longer feat. Sting, 3.Wrong decision, 4.Jamming the broadcast, 5.When did you stop loving me, 6.Revolution now, 7.Sending out a message, 8.The politics of dancing, 9.Human, 10.Give it up, 11.Jamming the broadcast (remix), 12.Forever & ever, 13.How much longer (dance remix), 14.Life's too dangerous, 15.Love at first sight, 16.Over the top, 17.Angry man

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/06/2022