Evo konačno jednog ženskog benda koji je kak' se spada i na vrijeme počeo svirati, u najboljim tinejdžerskim godinama, te odmah realizirao debi album ne čekajući nikakva bolja vremena jer su za njih, ovo ta vremena koja valja iskoristiti. Pa prema tome, napravile su i odličan rad s obzirom na godine, a ruku na srce, već odavno hrvatski rock nije dobio debitantski dugosvirajući rad ovako mlade ekipe (imaju samo jednog službeno muškog člana posade, bas gitaristu kojem ne znam ime).

Naravno, nekoć je to bila sasvim uobičajena stvar kad je rock bio mlad. Nije se očekivalo od nekakvih staraca i starkeljuša koje su se približavale 30-im da praše poput onih pred 20-im godinama jer je tu postojao 'jaz' generacija. Jednom je Sting rekao da su njegovi The Police već bili 'prestari' kada su počeli raditi 1976/77, a tada je imao 25 na plećima i plašio se da možda nisu zakasnili jer su mu kolege u bendu bili još stariji momci, a Patti Smith je svoj prvi i hvaljeni album "Horses" (1975) objavila s 29 godina. A i sama povijest rocka mnogim primjerima pokazuje da se valja razbacati s punom i iskrenom kreativnošću do 27., sve što dolazi nakon toga je 'kriza srednjih godina' kada više kao takav nisi zanimljiv, kako se govorilo, 'klincima' koji su najvjernija publika. Dakako, danas je to bespotrebno pametovanje s kojekakvim kompromisima ofucanih, vremešnih i ishlapjelih sveznalica rocka da klinci danas ne znaju svirati, a to što sviraju je nekakvo drljanje i bezvezno brljanje… Ček' stari, bremzaj. Nije ovo 1965. kada je Steve Winwood sa 16 godina vrištao "Keep on running" i "Gimme some lovin'", Janis Joplin prije njega s još manje godina počela kukati kako je nitko ne voli, nije niti 1975. s Johnny Rottenom koji je sa 17 krenuo mijenjat svijet u političkim opsesijama, nije niti 1978. Prva Ljubav kada su zagrebački klinci s 13 godina snimili prvi singl "Dosta mi je mode/ Hej mala cakana" (kasnije i "Hej, mala, nepravi se luda", "Poljubit ću te drugi put, kad ne budem tako ljut"), niti 1980. kada je Bare s 15 godina lupao bubnjeve Satan Panonskom, a niti sve one punkerske i novovalne faze kada je Marina Vulić s 14 svirala bas u Električnom Orgazmu, Annabella Lwin se sa 14 slikala gola za omot 'doručak na travi' Bow Wow Wow, reggae zvijezde Musical Youth s Jamajke imale no.1 hit "Pass the dutchie", Branimir Živković - Mali s isto toliko godina prašio hardcore-punk gitaru u Overflow, ovo je 2022. kada klince zanima trap, techno i turbo folk, a ne nekakav rock and roll za kojeg znaju samo zahvaljujući Thompsonu, Živom Blatu, Brkovima, Parnom Valjku i tribute bendovima Queen, The Doors i Guns'n'Roses. Danas bi svi njihovi osvješteni roditelji i horde dušebrižnika tulili o pedofiliji i zlostavljanju djece jer su se vremena stubokom promjenila. Slanci (bolje bi pristajalo 'slanice', 'slanke', pa čak i 'štrukle', slane, dakako, one su još i najbolje i najukusnije, a i najkaloričnije) za razliku od svih njih ipak nisu takva 'djeca'. Punoljetne su, ali kad su pokretale bend, bile su im uglavnom vršnjakinje, a to nije bilo tako daleko, cirka oko 2019/2020. dok su još pohađale 2-3-4. razrede srednje škole, a to je nekoć već bilo pomalo i prekasno za osnivanje benda, stoga im je ovaj debi došao kao naručen da kompresiraju sve svoje znanje i kompozitorske sposobnosti u homogen i vrlo pitak, te iznimno slušljiv, čak i iznenađujuće komercijalno potentan album.



Kroz 8 autorskih pjesama protežu ambivalentan spektralni siže emocija, revolta i frustracija zrelih teen godina gdje je uglavnom na prvome mjestu unutarnji svijet, onaj pomalo sakriven i pritajen od roditeljskih nazora, uostalom, pjesme su i usmjerene razmatranju kurentnog svijeta iz rakursa generacije koju je pandemija prikovala u karantene i izolacije zatomivši mnogo toga što su naraštaji prije njih imali u takoreći neograničenim količinama. Ali daleko od toga da su podarile neke lamentacije života pod staklenim zvonom s dezinfekcijom i gumenim rukavicama, štoviše, fino su protkane impresijama s relevantnim refleksijama stvarnosti u vrlo primamljivom dekoru čvrstog rocka na razmeđi alternative i bogatih pop melodija, te prstohvatom post-grungea i hard-rocka.



Uvodna "Bezličan" je odmah u startu napad na taj poletni ritam bubnjarke Patricije Runjak (odličan rad bas pedale poput industriala), čvrsti riff i melodične arije vokalistice (i jedne od dvije gitaristice) Ivone Ević (druga je Nada Brigić), a tu valja nadodati i još jednu konstataciju: bendovi koji su nekoć završavali srednju školu i kretali na fakultet bili su smatrani intelektualcima, čak i preozbiljnim za bavljenjem rockom ako su imali sofisticirane, pogotovo psihološki zakukuljene stihove. Ovdje se fabula kotrlja oko ljudskog karaktera, sebičnosti i licemjerja, elem, nije Bregovićevska, Đoletovska ili Čorbina koju bi ceo svet mog'o da razume seljački pravo, više je aspektirana Štulićevski inteligentno s blagim daškom socio-društvene angažiranosti nalikujući pomalo i na, danas stare grunge dame L7. Laganija "Pogažen cvijet" šeta iz lepršavih legata u eksplozivne izbojke s kompleksnim aranžmanom sabijenim u nepune 3 minute podsjećajući na neke furioznije teme Zvonke Obajdin i Svemir (ne zaboravite, ona je krenula s bendom u 41. godini!), a prvi singl "Jutro" nosi potpuno konzekventnu elegiju te nesretne generacije koja 'živi k'o da nema sutra' s beskonačnim trčanjem u krug i željom da se 'barem nešto promijeni'. U tome je kvaka i štos što dokazuje snagu stava benda; ne valja slušati baljezganje starih rock freakova da današnji 'klinci' ne znaju niti svirati, a niti kaj uopće hoće i zašto su takvi kakvi jesu. Zaboravljaju ti stari prdonje da su i oni bili u istoj koži tražeći promijene preko hard-rocka, bluesa, punka, new-wavea, metala, hardcorea, dakako i nezaobilaznih Dylana, Casha, Cohena i Waitsa...



Naslovna "Iza ugla" izranja iz laganih staccata u izolirano samotnjaštvo s aromom neskrivene romantike; jedina je pod primjetnim post-punk/ post-rock strujama u prve nepune dvije minute, međutim, onda kreće još jedan od specifičnih eksplozivnih izbojaka u kojima se pokazuje pop kontemplacija s modernim post-grunge aditivima vitalizirajući kompoziciju u dvodjelni složenac. Ambijentima prošarana balada "Plahte" ubada gothic sa staccato folk epitetima gradeći sadržaj za dulje konzumiranje; produkcija, tj. miks i master Kristijana Vasilića iz studija Mamut Krk ovdje je napravila lijepu renesansu prozračnih harmonija i pozadinskih 'nijemih' vokala koje podsjete na neke Cocteau Twins proteze makar se ne treba oslanjati na ovu opasku, čisto je subjektivna, te mi se doima kao erotično-romantičan evergreen hit za narednih barem 50-ak godina koji će se otkrivati s vremenom u danima Valentinova, ako ne i na vjenčanjima (baš bih volio prisustvovati prvom vjenčanju gdje ova pjesma otvara svadbeni ples). Relativna žestica "Nema više nas" s nekoliko kombinacija navedenih žanrova dobro drma s 'up & down' izmjenama uklapajući se u generalni stil koji je tik ispred progressive konotacija, "Sama u svom snu" mi se doima posebnim komadom odudarajući post-rock dionicama (delay/ echo staccata) i psihodeličnim atmosferama koje neprekidno teže fiksirati zavodljiv refren što nimalo nije loše stvarajući Suede-ovski smisao za spajanje Bowiea i Pink Floyd, a završna "Plima i oseka" ima šarm festivalske kompresije prog-rocka kad bi mu žiri dao skoro 5 minuta opsega. Po meni je najdotjeranija s uvodnim Johnny Marr sekvencama, gradacijskim aranžmanom u isprekidanim tempovima, lepršavom refrenom, odličnom gitarskom solažom (ali prekratkom) i vokalnim disonantama u Ivoninom senzibilnom mezzosopranu.

Generalno gledajući, ovo je odličan debi album koji pokazuje veliku kreativnu snagu tri mlade djevojke i jednog momka što su stjecajem okolnosti počeli raditi u nesretno vrijeme pandemije, a sva je sreća što nisu odustali. Iskreno su utkali svoje dojmove i impresije u ovih 30-ak minuta ne furajući nikakve 'svecke trendly/ hipsterske žvake' već vlastiti film natopljen u scenarij prijatnog romantičnog optimizma gdje se uvijek pojavljuje neka gorča i tamnije ofarbana slutnja melodrame i patetike. Težnja ka komercijalnom proboju je evidentna: ovo su sve lijepe pjesme utkane u zgusnute konstrukcije ne šibajući silovitim napadima: imaju glavu, truplo i rep, imaju konstruktivno izgrađenu fabulu, napose i jako fin Ivonin baršunasto visok vokal, a da su, kamo sreće, poput nekadašnjih ex-Yu bendova i izvođača mogle ovaj materijal snimati i producirati u nekim švedskim, švicarskim, njemačkim ili britanskim studijima, ovo bi bila izuzetna bombetina od rock albuma s tko zna kakvim referencama i posljedicama.

Naslovi: 1.Bezličan, 2.Pogažen cvijet, 3.Jutro, 4.Iza ugla, 5.Plahte, 6.Nema više nas, 7.Sama u svom snu, 8.Plima i oseka

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 24/03/2022