Windveill je one man black metal bend iz Brazila kojeg je 2019. osnovao Matheus Vidor i ovo mu je prvi album, i to kakav ljudi moji. Puno bendova se u ovoj ili onoj formi dohvatilo u koštac nekakve svemirske tematike, neki više, neki manje uspješno. Ovaj album spada u one koji su taj trope odradili dobro. Sami glazbeni stil je atmosferični black metal i tu nema nekih velikih iznenađenja. Ono što ovaj album ističe iznad mora sličnih projekata su klavijature. No krenimo redom. Album otvara 'Departure', sjetan instrumentalni komad melankolične ekspresije koji je indikativan u pogledu ostatka albuma. Black metal je ovdje samo medij, neki temelj bez kojega se ne može, mada sam siguran da bi ovakav pristup dao jednako dobar rezultat i da je u pitanju atmosferični doom metal. Sintisajzeri nose zvuk dok su gitare bačene u pozadinu i skoro uopće ne dolaze do izražaja. One su tu da ispune prostor, ali opet, da se autor odlučio i na Dungeon Synth žanr mislim da bi bio jednako dobar. Nakon sporog i melankoličnog dijela pjesma prelazi prvo u blastbeat, pa kasnije nešto što bi se moglo pripisati post-rock utjecaju ali te klavijature...



Dominantno drže kormilo fiksirano bez prevelikih žanrovskih oscilacija.
'Beyond the Eyes' nastavlja gdje je 'Departure' stala. Možda bi neka dobra usporedba da vam ovo dočaram bila kao da uzmete pjesmu 'Underworld Domain' grupe Dargaard i obradite ju kao black metal pjesmu. Vrijedi za cijeli album. Čista učivancija za ljubitelje ambijentalne glazbe, sporo razvijajuće, ali nipošto dosadno. Spoken word sempl koji je vjerojatno iz nekog filma ali ne razaznajem previše, no i ova pjesma je instrumental. Vjerujte mi na riječ, ne smeta. Slijedi intermezzo 'Nostalgia I' koja je čisto synth komadić i onda prelazimo na četvrtu 'Through the emptiness' koja samo nastavlja niz fantastičnih i hipnotičnih zvukova. Gitare ovdje čak najbliže zvuče nekakvom melodičnijem doomu i lišene su one oštrice koju inače imaju black metal gitare. 'Where mountains move' recimo ima taj malo britkiji gitarski zvuk, no ništa od toga ne narušava ukupni smjer albuma. Gitare su prilagođene klavijaturama i potrebama pjesme, nisu okosnica zvuka. Album zatvara 'Nostalgija II' koja jedina ima i vokalnu izvedbu u vidu dugih vriskova, no i oni su u drugom planu i ne dolaze toliko do izražaja. Fantastičan album, introspektivan i meditativan. Klavijature koje bi komotno mogle nositi cijeli dungeon synth ili nekakav medieval ambient album same od sebe, upotpunjene sa nepretencioznim black metal izričajem. Potpuno nebitno jeste li fan atmo black žanra, post rocka, bendova poput Dargaard ili Trobar de morte, ili čak kvragu... ranog Tangerine Dreama. Svakako preporuka. Izvanredno.

ocjena albuma [1-10]: 10

marko šiljeg // 07/02/2022