Nekako se na dan kad pišem ovu recenziju sve poklopilo sa načelnim anti-tehnološkim sentimentom. Ušli smo u još jednu godinu pandemijskih restrikcija, prije nego što mi je ovaj album iskočio na feedu sam vodio sasvim ugodan razgovor o Tedu Kaczynskom i njegovim teorijama o tehnološkom društvu, a u momentu slabosti sam čak kontemplirao nabavku mobitela. Srećom taj impuls me brzo prošao. U normalnim okolnostima na ovakav tmuran dan ne bih istraživao nove stvari, već bih pustio neki 90's alter-rock i utonuo u bezdan sjete i nostalgije, no ponekad je dobro razbiti kolotečinu i ustaljene prakse. Pogotovo kada na random ubodeš izvođača koji ne samo da ima pozamašnu diskografiju, nego još spada pod onu kategoriju 'ostalo'. Žanrovski negdje između drone muzike, dark ambienta i čak jednog avangardnog pristupa kojim sklapa tu svoju izrazito sivu, distopijsku viziju. Volim stvari koje me makar u nekim segmentima podsjećaju na avangardnije verzije muzike iz starih sci-fi filmova (neke stvari od egosystema na primjer). Album ima četiri kompozicije, Zjura I, II, III i IV. Prva je više dronerski komad, bez nekog značajnog introa, kratki fade-in i kreće. Pokušavam pronaći pravu riječ kojom bi preveo englesku 'bleak'. Nažalost naši jezici su orvelijanski siromašni sinonimima, a ne želim koristiti riječ 'učmalo'. U svojih skoro dvanaest minuta ova kompozicija kao da smješta slušatelja u nekakav davno napušteni kolodvor, ili neku halu tvornice koja je davnih dana prestala s radom, i postala utočište za beskućnike i narkomane. Nema tu nekih oscilacija, niti dinamike ali nije dosadno, a i poneki ulet roga dobro dođe da razbije repetativnost podloge.

Druga je dinamičnija, sa nekoliko prelaza, no i dalje vrlo mračno i teško. Ova malo više naginje na industrial ali u nekom jaako širokom značenju riječi. Ne prelazi toliko žanrove da bih mogao tek tako kategorizirati. I dalje okosnicu čine spora i repetativna podloga na koju se kasnije nadograđuju razni zvukovi. Apstraktno, ali ne previše. Ovo nije avanturistički album, više ga gledam kao koncept, kao jedno putovanje kroz pustoš nekog napuštenog sovjetskog industrijskog grada, gdje zvučnu kulisu daje hujanje vjetra kroz napuštene zgrade, a cijelovitost jezivog ambijenta se manifestira kroz povremene ulete drugih zvukova. U drugoj polovici kompozicije se pojavljuju ti nekakvi momenti distopijskog futurizma što mi je uostalom i zaplijenilo pozornost.

Kad počne treća, dobijam dojam da je ovo zapravo trebao biti jedan glazbeni komad. Nastavlja gdje je protekla stvar prestala. Još malo bučnije, glazbena podloga je sada pojačana i još više naginje na industrial nego prve dvije. Album progresivno gradi atmosferu i mada inače nemam strpljenja za ovakve tipove glazbe, moram priznati da uživam. Najkraća na albumu, nešto ispod deset minuta.

Četvrta kompozicija očekivano nastavlja put progresivno gradeći tjeskoban osjećaj i, što se dalo primjetiti pred kraj treće kompozicije, još više ide u industrial vode. Sve ovo doduše valja uzeti sa rezervom jer je album čvrsto ambijentalan, sa blagim naklonom musique concrete-u i konceptualan u prirodi jer nema devijacija i sve četiri kompozicije su prožete istom niti.

Eto, da imate što slušati prije nego vas pokosi samovozeći taksi zato jer ste buljeći u telekran išli preći cestu mimo zebre. Ima neke poetske pravde u spoznaji da će iza vas ostati samo vaš browser history i zbir objava na društvenim mrežama kao reprezentacija onog što se danas protura pod osobnost.

ocjena albuma [1-10]: 8

marko šiljeg // 06/01/2022